zdenka hersak

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  ožujak, 2024  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga



AUTORiCA:
Zdenka Heršak



NAKLADNIK:
TEXT-grupa, Zagreb
ZA NAKLADNIKA:
Ivica Bogdanić
BIBLIOTEKA:
Stinky, izdanje za džep
UREDiO:
Igor Rogina
RECENZIJA:
Aleksandar Liriow
prof. Biljana Zelembaba-Jukić
LEKTURA I KOREKTURA:
Vladimir Bjelobrk
OBRADA i ELEKTRONSKO IZDANJE:
TEXT-grupa, ZAGREB / www.text.hr
NAKLADA:
300 primjeraka
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 676994.

ISBN 978-953-55357-0-6

‘...sjećanja iz kazališnog, filmskog i privatnog života...’
ili PROČITAJ PA PREŽIVI


Zdenka Heršak
Zagreb
2oo6. - 2oo8.




Ovu knjigu posvećujem glumcima koji su se morali žrtvovati na svakom koraku na putu do cilja.
Onima koji su shvatili da nije dovoljno samo htjeti ni voljeti te su se odricali slavoljublja, rezultata i pobjeda.
Onima koji su davali prostor da se u njima rodi drugo biće.
Onima koji su sumnjali i nikad im nije bilo dovoljno riječi da se izraze.
Glumcima koji su znali više od onoga što su morali prikazivati.
Njima koji su palili svjetlost u srcima i koji su bili uzvišeni posrednici u razotkrivanju istine.


iz kazališnog života:



Ako vas zanima kazalište, uđite samo u dublje promatranje života.
Zdenka Heršak

Ako je društvo zaglibilo, znajte da je tamo otišlo i kazalište.
Zdenka Heršak

Slab uspjeh postiže umjetnik koji nikad ne sumnja.
Leonardo Da Vinci

Tajna istinske vrijednosti je uvijek biti početnik.
Zen – Sho Shin
BROADWAY SA DRAGOM KRČOM



Bilo je to u vremenu samog osnutka Kazališta Gavella. Uprava se sjetila da bi bilo korisno odigrati neku komediju. Tada se na Broadwayu igrala komedija “Sedam godina vjernosti”, a kasnije se snimio film s Marilyn Monroe. Bila je to najtipičnija zapadnjačka komedija za naše jugo-komuniste. Ne znam zašto, ali publika je nikako nije htjela prihvatiti. Naprosto publici ništa nije bilo smiješno i ona je šutjela i dosađivala se...
Krča se kao glavni lik borio s nijemom publikom. Napinjao je svoju glumačku snagu, znojio se toliko kao da je ispod tuša. Ali, publika samo gleda i šuti. Na samom kraju komada je scena u kojoj telefonski razgovara sa svojom ženom koja je na putu i koja od njega traži da joj pošalje njezinu žutu suknju. Na to Krča treba reći: “Draga, ja sam ti poslao tvoju žutu suknju.” No Krča na kraju komada, već izluđen od grozomorne publike i od neuspjeha, zamijeni suglasnik “l” u suglasnik “r” pa je tako na kraju rekao: “Draga, ali ja sam ti pos(r)ao tvoju žutu suknju.” Zločeste li publike koja se ni tada nije htjela nasmijati!

Vrlo često se dogodi da komedija ne uspije, a da mi glumci nikad ne otkrijemo pravi razlog.



SEDAM GODINA VJERNOSTI



U toj sam predstavi igrala zavodljivu žensku koja treba ugroziti vjernost stečenu u sedam godina braka.
Neko sam vrijeme boravila u Bruxellesu kod Goldonice, i kako me je frendica “prodavala” na strano tržište (miss Europe), iz šale smo odgovorile na ponudu za neki kabaretski show u otmjenom dijelu Bruxellesa i poslale fotografiju iz “Sedam godina vjernosti” s Dragom Krčom.

U to vrijeme Drago Krča je bio kazališna zvijezda s ogromnim repertoarom. Igrao je sve moguće uloge i redatelji su samo njega tražili — bio je u zenitu.

Nakon nekog vremena oglasila se velika ponuda iz belgijskog kabareta, da će mene odmah angažirati i naći dobro mjesto u showu... Za mojeg partnera sa slike nisu baš bili sigurni, ali možda bi i njega uzeli, ako gospodin svira harmoniku.

I, eto kako se u drugom prostoru i drugoj situaciji vrijednosti izokrenu u besmisao…



NAJSLAÐE SE SMIJU GLUMICE



U predstavi “Sedam godina vjernosti” okupile su se najseksi glumice. Zadaci nisu bili previše složeni niti glumački zahtjevni. Nas pet glumica morale smo uz glazbu Glenna Millera, držeći se za ramena, u genze-maršu prodefilirati uz rub pozornice. Mi smo bile kao neka vrsta vizije Dragi Krči, koji je rezimirao svoje odnose sa svakom od nas. Predvodnica je bila Nada Kareš, supruga slavnog arhitekta Vjenceslava Richtera, s prekrasnim nogama.
Jednom smo se na predstavi nasmijale i kako bi koja izlazila, tresla bi se suzdržavajući smijeh. Bile smo u šoku i odlučile smo da nam se to više nikada ne dogodi. Došla je druga predstava, a mi smo se počele smijati prije nego što smo izišle na scenu. Da bismo se urazumile, počele smo se štipati i govoriti prijetnje, a kad se upalilo svjetlo kao znak da krenemo na scenu, još smo se više smijale. I tako je to nezadrživo išlo dalje i na sljedećim predstavama. Zaredale su se opomene.
Pozvao nas je redatelj na razgovor i mi smo ozbiljnog lica obećale: “Više nikad!” — ali uzalud. Kad se upalila crvena lampica za izlazak i kad je počela glazba, mi smo se opet smijale. Dobile smo opomene, uprava je prijetila otkazom, no mi smo i dalje nezaustavljivo gutale smijeh i prolijevale suze od napora...

Krča je bio očajan. Predstava je bila potpuni promašaj. Tražio je da se komad skine s repertoara, i tako je bilo. Nama je laknulo. Nismo se trebale više mučiti i prestale smo se smijati bezrazložno.
Kad se publika ne smije, najslađe se smiju glumci.



INTENDANT GOSPODIN ROŠČIĆ



Prije nego što sam došla u Glumačku školu u Zagreb, igrala sam u Rijeci Nušićevu “Ožalošćenu porodicu”. Režirao je Anđelko Štimac. Mnogo sam ga voljela. Moj prvi ulazak na scenu bio je kako dvorim “porodicu” kavom na velikom pladnju. Kod posluživanja morala sam se publici okrenuti leđima. Svaki put kad bih se okrenula, publika bi se grohotom nasmijala. “Porodice” je bilo mnogo i trebala sam ih sve poslužiti, a publika se već gušila od smijeha.
U jednom trenutku stvori mi se iza leđa glumac i povuče mi haljinu. Osjetila sam kako mi se haljina spušta i pada po nogama. Shvatim da mi je haljina bila zakvačena za haltere. U panici pogledam u intendantsku ložu u kojoj je sjedio intendant Rošić. Naime, uvijek sam zbog treme morala prije izlaska na scenu ići na toalet. Tamo sam preko razglasa čula da moram na scenu, i nisam povukla dovoljno čipkastu haljinu pa mi je ona zapela kod haltera. Tako sam publici pokazala cijelu svoju stražnju fasadu. Bojala sam se što će reći intendant, a on je rekao: “Nije bilo strašno, jer je fasada bila naočita.”



KAKO PAS GLUMI



Pripremili smo tri predstave za otvorenje Zagrebačkog dramskog kazališta 1953. godine, a to je današnje kazalište Gavella, ali zgrada u Frankopanskoj nije bila gotova s restauracijom. Tako smo s predstavama krenuli na gostovanje u Beograd, Suboticu i Novi Sad. Igrala sam glavnu ulogu u Steinbeckovim “O miševima i ljudima”. U predstavi je bio i pas-glumac koji nam se na putu izgubio. Dobili smo zamjenu — dresiranog policijskog psa.

Došao je dan nastupa, svi smo imali tremu, a pas najviše. To je dokazao tako što je za vrijeme predstave dugo vršio veliku nuždu. Publika se, jasno, smijala, ali predstava je morala ići dalje. Mi koji nismo bili na sceni nismo znali što se dogaða. Stvari su se razjasnile tek kad je na scenu došao glumac koji je igrao mog ljubomornog muža, koji traži svoju privlačnu ženu koja svojom ljepotom i jakim parfemima uznemirava farmere. On je upitao gdje je njegova žena? Je li bila kod njih? A, kako nitko nije odgovarao, on je dalje nastavio: “Bila je ovdje, poznajem po mirisu...” tako je išao tekst.
Publika se zapalila od smijeha. A kad sam ja došla i skoro zagazila u psećji izmet, više nitko nije mogao spasiti predstavu. Otišla je u krivom smjeru.

Zgoda oko psa nadvladala je Steinbeckovu priču.



KAD JE MOZAK „NA PAŠI“?



Snimao se film „XI. zapovijed“. Jadran film je iznajmio prizemlje vile našeg predsjednika Tuđmana, jer je tada boravio negdje u Europi. Vanča Kljaković me pozvao na snimanje u vilu i tako mi se potpuno izbrisalo iz mozga da upravo tada moram glumiti u Karlovcu.

Bila je velika frka jer je autobus s glumcima i tehnikom satima čekao da se pojavim. Netko se sjetio da moj muž snima i našli su me. Tražili su me po cijelom gradu.
Inače je bio običaj već poslije podne krenuti na turneju, tako bi tehnika imala dovoljno vremena pripremiti scenu a glumci bi šarali po dućanima, kavanama... Uvijek smo dobivali pola dnevnice...

Kad sam sjela na svoje mjesto u autobusu, iako sam se ispričavala znala sam da moram nešto poduzeti, jer je ostalo samo dva sata do početka predstave pa sam tehnici obećala hrane i demižon vina, ako se potrude da scena bude složena na vrijeme.
Oni su obećali kako će učiniti sve od sebe i sve je bilo složeno za četrdeset minuta...Demižonka je bila na stolu, bilo je šunke, ćevapa i Bog te pitaj čega sve ne?!
Sve je to bilo jeftinije nego da moram plaćati penale za neodigranu predstavu ili za kašnjenje... radnici su se veselili, fućkali, pjevali, poskakivali...
Nakon odigrane predstave glumci obično posjedaju u autobus i čekaju radnike da kulise utovare u kamion.
Dugo smo čekali jer su pijani radnici radili usporeno. Na kraju su se svi međusobno posvađali, a kad su se pred našim očima počeli tući nastala je konsternacija.
Naravno, za sve sam bila kriva ja. Dobila sam pismenu kaznu obrazloženu prekršajem: „Opijanje djelatnika na radnom mjestu“
Nisu me kaznili za kašnjenje, to su previdjeli. Dobro sam prošla.

Tada je bilo veselo živjeti. Nikad nisam bila sigurna da će dan završiti kako je započeo. Bili smo svi mladi krcati greškama koje su nas lomile... Nismo bili roboti, cijenila se osjećajnost... Znali smo se zagledati u nešto, što nam se činilo očaravajuće i tako preskočiti ono svakodnevno, što je na rasporedu. Svi smo se voljeli gubiti u trenucima radosti... Kao djeca...



APSURDI



Dva glumca sjede u buffetu HNK i piju kavu kada dolazi treći i kaže: „Znate li što se dogodilo u kazalištu ITD?“ Predstava je počela, a tek su onda primijetili da nema glavnog glumca i predstava je prekinuta.“

Ova dvojica negoduju, a jedan od te dvojice se ozbiljno sručio na neozbiljnog prvaka koji nije došao na predstavu...kritizirao ga je i gulio mu kožu kad usred razgovora, u buffet uđe dežurni inspicijent i kaže onom glumcu koji je najviše ogovarao kolegu:“Koga vraga ovdje sjediš i piješ kavu kad se već mijenja scenografija za tvoju scenu a ti nisi ni u kostimu za svoju ulogu? Srećom sam te uopće našao! Zar nisi čuo razglas?“



U SIJENU



U “Miševima i ljudima” me na kraju komada jedan ludi farmer zadavi i ostanem još dosta dugo ležati u sijenu.
Jednom sam tako ostala ležati i jedna slamčica mi je ušla u nos. Ta me slamčica počela izazivati na kihanje i makar sam ležela “mrtva” počela sam kihati…

Publika nije mogla otrpjeti da mrtvac kiše pa se počela zabavljati. Publika najviše uživa kad se glumac razotkrije privatno: odlijepi mu se nos, padne umjetna ruka... ili zub… Tako se u teatru razotkriva privid.



PAZITE ŠTO RADITE



Igrali smo u Gavelli “Vrtlarovog psa” L. de Vege. U glavnim ulogama Boris Buzančić i Mia Oremović. Ja sam igrala njezinu sobaricu.

Jednog smo dana krenuli na putovanje u Split i potom u Liku. Voljeli smo gostovati u Splitu, a ta je predstava imala svoju klapu koja se cijelog dana družila, šetala po Bačvicama. Jeli smo ribe i bumbili crnjaka... Nosila sam Andreja, no na početku turneje nije se primjećivalo moje drugo stanje. No, Andreju, po ocu Dalmatincu, je prijalo sve što se moglo “izist” pa sam se ja raširila kao kvasni kruh. Svaki dan moj se kostim morao širiti. Zadnji dan gostovanja u Gospiću morala sam sve prizore igrati u položaju “anfas”. Znači, ni za boga se ne okrenuti iz profila. Kad sam bila okrenuta publici, moje se obline nisu vidjele, ali trebala sam u nekom trenutku pristupiti bliže Oremovićki i reći joj: “Gospođo, pazite što radite...” No uvjet je bio da se pokažem u profilu pa sam radije ostala u dnu pozornice, Miji iza leđa. No Mia se okrene prema mjestu na kojem sam ja trebala biti, ali nije me bilo i kaže gledajući u prazno: “Budi mirna, sve će biti u redu…”, kao da ja stojim pred njom…i nastavi govoriti u prazno.

Da ne povjerujete kako čovjek kroz cijeli život samo ponavlja ono naučeno i teško se prilagođava novom.




IGRA IZMEĐU GLUMACA



Ima nekih glumaca koji vole duplu igru: jednu za publiku, drugu za glumce. Kad se neki laki komad igra stotinu puta, onda se počinju događati devijacije, pa kad bi se režiser zaletio na svoju predstavu, ne bi mogao povjerovati da je on to režirao. Dobre predstave publika sama kreira, a dobar glumac čuje što publika želi i on joj ispunjava želje.
Ima igre na sceni koju publika nikad ne uočava. To je igra između glumaca. Ja nikad nisam voljela takve igre. Primjerice: glumac glumici stane na nogu i stoji dok ne završi monolog. Ili kad glumac ne voli svoju partnericu a ima s njom ljubavnu scenu, prethodno se najede luka, i slično. Ta privatnost narušava igru, a nije jako duhovita. Ali to se prakticira u predstavama koje se igraju beskonačno i kad se nađu glumci zafrkanti.




PRAZNICI U KAZALIšTU



U “Gavelli” smo imali Kaju koja bi nama glumcima obavljala sve ono što se nama nije dalo raditi: stajati po šalterima, poštama, nositi molbe... Inače je bila raznosačica.
Nikad nismo imali slobodne dane za katoličke blagdane. Igrali smo predstave na Badnjak i uvijek bi kazalište bilo prazno. Da ne spominjem Novu godinu. Mi smo prosvjedovali, ali uzalud. Oni koji su morali glumiti za blagdan bunili su se što ostali dio ansambla prazniči. Uprava se dosjetila pravdi, pa je na te svetkovine stavljala ansambl-predstave. Tako smo svi bili izjednačeni. Ali kako nikada nismo imali za koga igrati, uprava je konačno shvatila da se to ne isplati i ukinula predstave u doba svetkovina. Jedva smo to dočekali.
Snimili smo za Televiziju Zagreb našu predstavu “Bube u uhu” koja se emitirala za Novu godinu. Poslije blagdana svi smo se okupili u našem klubu, a meni pristupi naša Kaja pa mi reče: “Gledala sam Vas na televiziji. Gledam ja Vas, a Vi gledate mene. Ja se sakrijem iza ormara, a Vi me začuđeno gledate zašto se ja skrivam. Onda se ja Vama nasmijem i Vi se meni nasmijete... Jeste li me vidjeli?”
Nisam je mogla razočarati, pa sam joj potvrdila. A ona mi na to kaže: “Jako ste se dopali drugu predsjedniku.” U meni je provalila znatiželja pa je pitam kojemu predsjedniku. A ona kaže: “Pa predsjedniku kućnoga savjeta. Svi smo zajedno, znate, u zgradi dočekali Novu godinu. Ja nemam televizor…”



KARINSKI SAMOSTAN



Tko je ikad vidio Karinski zaljev, ne može vjerovati da postoji takva ljepota. Došla sam u karinski samostan igrati monodramu Jastog. Igrala sam je ispred zida samostana. Publika je sjedila u travnjaku ispod borova.

Kad sam počela sa glumom iznenada se začuje roktanje svinja iza zida. Publika se prigušeno smijuljila, a roktanje se nastavljalo. Odahnula sam kad sam začula kako se izlijeva hrana u kopanje i glasno pohotno cmakanje. Dala sam sve od sebe da publiku uvučem natrag u igru i činilo mi se da je publika opet počela sudjelovati u drami. Ali nakon što su se svinje najele, otvore se mala drvena vrata koja su bila u prostoru za glumu, i velikim korakom s kantama u ruci, švora ukorači na pozornicu. Stale smo kao ukopane. Opatica tako zatečena publikom nije znala da li da prijeđe cijelu pozornicu i kroz publiku krene travnjakom do glavnih ulaznih vrata u samostan. Čekala sam što će se dogoditi. Švora se na kraju odluči vratiti odakle je i došla pa mi kaže: “Hvaljen Isus” — i dobije aplauz. Kad je sve završilo, pitali su me je li švora bila isplanirana u predstavi. U tom samostanu senzacije su se i dalje nastavljale.

Crkveni poglavar nas je počastio večerom u glavnoj dvorani ispred velike slike s posljednjom večerom. Sjedio je na sredini stola, lomio i dijelio svježe pečeni kruh i točio vino. Bio je gol do pojasa, oko vrata bijeli okovratnik koji mu je pokrivao, rutava prsa. Ruke su mu bile mišićave i pocrnjele od sunca. Bio je slika ljepote. Iz nosa mu je curila voda jer je bio jako prehlađen te je kihao u ubrus koji je držao na koljenima. Blagoslivljao nam je hranu moleći zagledan u Krista. Nas uopće nije vidio, ali smo mi gledali u njega kao u živu sliku Božjeg stvaranja i ljepote.



TU KRITIKU JEDINO PAMTIM



Ulogu slavne kurtizane, u “Dundu Maroju” igrala sam deset godina u različitim verzijama i s različitim redateljima. Igrala sam i u Spajićevom Dundu na Ljetnim igrama u Dubrovniku.

Na jednoj mi je predstavi bilo zlo tako da je uz mene dežurao liječnik. Započela sam predstavu po običnom standardu, ali nisam imala snagu da je tako igram do kraja, pa mi je liječnik dao injekciju. Pod injekcijom sam igrala kao da me “vjetar nosi”, no kad je injekcija popuštala ja sam se prepuštala svojoj “boljetici” tako da moja igra nije bila ujednačena ili je bila presnažna ili jedva čujna s minimalnom energijom.
Za nekoliko dana izašlo je u dubrovačkim novinama osvrt na predstavu sa velikim naslovom. “Što je bilo Z. H. da se napuhavala kao balon koji je časkom lebdio, a malo zatim izbušio.”
Sjedila sam na terasi kavane ispred kazališta kad mi neki kolega baci novine na stol i čeka da pročitam kako bi vidio moju reakciju. Međutim, kad sam pročitala osvrt, počela sam se slatko smijati, što se nije uklopilo u njegova očekivanja. Nisam zaplakala, nisam pala u nesvijest, nisam proklinjala kritičare već kad sam se prestala smijati rekla sam: “To je zaista bilo tako.” Sve što se događa na pozornici događa se i u životu. Različite se energije sukobljavaju, okreću i premeću našu prirodu a sve to stvara život.



GOSTOVANJE U RUSIJI



“Gospoda i drugovi” F. Hadžića je bila briljantna predstava. Režirao je G. Paro, publika ju je obožavala, jer se na sve moguće načina rugala komunizmu. Igrali smo je u Njemačkoj, Austriji, Rusiji, Italiji...

Kad smo doletjeli u Moskvu sa smrdljivim Tupoljevom i odsjeli u ogromnom hotelu Ukrajinskaja, sve su se naše životne navike morale odbaciti. Tamo vladaju druga pravila života. Od restorana, kupovanja čak i u kazalištu sve je drukčije. Sve je okrenuto naglavačke. Bilo je to 1985., kada se u Moskvi prvi puta počeo prodavati sladoled “amarožnoje” na cesti. Dok ovo pišem gledam sliku predsjednika Putina u “Gloriji”, kako se sa Elizabetom II. vozi u kraljevskoj kočiji oko dvorca Windsor. Jedan ruski predak iz obitelji Romanov, ženidbom je ušao u lozu Tjudor, a to izgleda Englezi nisu zaboravili. Premda su svi Romanovi ucmekani od komunizma, engleski dvor daje počast ruskom predsjedniku na kraljevski način. To nije za vjerovati. Kažu da je današnja Moskva najeuropiziraniji grad na svijetu. Ja se sjećam drukčije Moskve u kojoj se moralo biti oprezan na svakom koraku i u svakom smislu, jer su svi došljaci sa zapada bili nepriajtelji komunizmu.

Prije predstave Fadil nas je pozvao na sastanak i upoznao svakog člana na mjesta u tekstu koja bi mogla izazvati skandal zbog našeg slobodnijeg gledanja na komunizam. Ja sam bila najveći problem, jer su me pojedini prizori u komadu provocirali da odbrbljam sve ono što me godinama peklo u želudcu kao živa žeravica. Fadil mi je dao do znanja do kuda mogu ići slobodno, a kuda nikako. Meðutim kad se predstava zaigrala, publika je imala simultani prijevod i kad sam osjetila da publika želi čuti ono što se brani i kad je moj prvi pokušaj šale na komunizam bio prihvaćen s urnebesnim odobravanjem, otkočila sam svoje brenze. Kako kažu naši Zagorci “najbrenza onaj koji brenze ima” i to je bio pun pogodak.

Drugi dan Fadil nije sjedao za moj stol. Nije me gledao u oči. Izbjegavao me. Treći dan kad je izašla pohvalna kritika i kad su svi mediji hvalili našu slobodu govora Fadil je sjeo za moj stol, čak se sa mnom šalio. Bio je prezadovoljan ishodom stvari, a bome i svi mi. Slavili smo u klubu kazališta, gdje su nam pekli palačinke cijelu noć nalijevala se votka, pjevale se pjesme uz balalajku. Stare pjesme Dunajevskog iz slavnih ruskih mjuzikala koje smo gledali u kinima poslije II. svjetskog rata. Tako da je zaista bilo “raspašoj”.




UDVARANJE IZA KULISA



Čekamo znak za izlazak na pozornicu. Vanča Kljaković i ja smo partneri. Iza kulisa se obično dođe malo ranije, pa je Vanča imao priliku da me zapita:

“Čuo sam da se rastajete? Zamislite da se mi oženimo pa da ja budem Vaš četvrti muž, a Vi moja prva žena.”

Za nekoliko mjeseci smo se vjenčali. Vanča je prorekao sudbinu. Time što ju je izrekao, ona se ostvarila. Riječ može pogoditi cilj.



UDRI BRIGU NA VESELJE



Putovali smo autobusom kroz dosadnu autocestu prema Beogradu s predstavom “Dom Bernarde Albe”. Bila je to predstava zadarskog kazališta s gostujućim glumicama iz zagrebačkih kazališta: Božena Kraljeva, Irena Kolesar, Marija Sekelez, Ljubica Jović... Glavnu ulogu imala je zadarska prvakinja Jelica Lovrić.

Bio je sumoran dan, a vožnji nikad kraja. U autobusu šutnja, svatko u svom dvorištu. Odjednom se autobus zaustavi i ostane stajati nekoliko sati. Prolazili su samo policajci i hitna. Znali smo da je nešto strašno. Nitko nije izlazio. Postale smo žedne, gladne, s prirodnim potrebama, ''željne oprati ruke...'' Ali kamo? Livade su svuda oko nas, ali nema niti jednog grma, zaklona.

No, dobra je ona narodna: Udri brigu na veselje. Tijekom patnje i nesreće dobila sam nadahnuće i počela zabavljati cijeli autobus. U početku je sve bilo pritajeno, ali se sve više razvijalo u frenetičan smijeh. Jelica mi na to kaže da je naše ponašanje neprimjereno jer je nekoliko metara od nas patnja i smrt. Ja sam rekla: “Djevojke kad ja budem odlazila, želim da se i dalje ljudi smiju, da bude one nesputane radosti... ionako ni jedna zvijezda neće zbog mene trepnuti.” — Onda sam čula jedan glas u meni koji reče: “No, to bumo vidjeli.”



ZMIJE NA PUTU



Vozimo se krivudavom cestom, autobus pun raspjevanih glumaca. Opet se nekamo putuje. Troše se dnevnice, ostavljaju obitelji i djeca koja samo traže, traže, a nikad nisu zahvalna ni zadovoljna... Na putu svatko može biti svoja osoba sa svojim željama i mislima... Ono poznato se ostavlja kod kuće, a ide se u susret nepoznatom uzbudljivom... ljepšem?

Drnda se autobus, miriše na dezodoranse, sprejeve protiv komaraca ili muha, muške kreme poslije brijanja. Cesta puna zavoja s prometnim oznakama da je novi zavoj na vidiku.
Naša Mia Oremović, glumica nacionale, pita Ivu Šubića (divnog glumca i prerano umrlog čovjeka): “Kaj, znači ovaj, prosim lepo, ovaj saobraćajni znak na putu?” Ivica odgovori da to znači da je zmija na putu. Vozimo se dalje po krivinama, a Mia opet pita Ivicu: “... a što znači kad su nacrtana dva takva znaka?” — “Znači da su u tom dijelu ceste dvije zmije na putu.” — kaže Ivek. Mia je samo na tren razrogačila svoje velike oči. Čini se da je povjerovala tvrdnji jer više nije postavljala pitanja ni tko je izbrojio zmije i kako je uopće moguće to prebrojavanje. Njoj je izgleda to bilo moguće. Zapravo, mislila je Mia, sve je moguće i imala je pravo. Onaj tko misli da je moguće, smeta onome tko misli da je nemoguće.




VRIJEME ZA IZLEŽAVANJE I DOKOLICU



Na gostovanju u Tuzli bila sam cimerica s Marijom Kohn. Završili smo s putovanjem i toga smo dana imale dovoljno vremena za izležavanje i dokolicu. Obično bismo tada puno jeli, puno pili, puno govorili i pjevali.
Bio je prekrasan proljetni dan, sav u cvatu. Vrata balkona su bila otvorena, a mi sve razlijenjene naručile ručak u sobu. Kad smo već bile kod glavnog jela, uletio nam je u sobu ogroman jelenjak. Imao je sigurno deset centimetara zajedno s velikim rašljama. Zujao je iznad naših glava. Jedva smo odložile tanjure da bismo se plahtom pokrile preko glave. Kukac je radio lupinge iznad naših glava i pritom zastrašujuće zujao. Marija je pozvala portu, ali je u telefon više vriskala nego govorila. No portir je ipak čuo da se radi o nekom kukcu i poslao sobaricu. Kad se na vratima pojavila sobarica, kukac je upravo aterirao iznad naših glava, pa smo se uz strašan vrisak opet pokrile preko glava. Kad smo ugledale sobaricu, još smo se više prestrašile jer je sobarica bila s velikim trbuhom — pred porod. No ona je vladala situacijom: otišla je u kupaonu po ručnik i otjerala klještara, pospremila uneređen krevet i otišla. Mi smo se samo promeškoljile po krevetu i prebacile se na drugi dio užitaka, sa velikom urmašicom i zaglavile u popodnevnoj ćorki.



BANJA LUKA NAD LUKAMA



U Banja Luci sam imala svoju najbolju publiku. Bio je to čisti mirakl! Ne znam zašto je to bilo baš tako. A bilo je lagano i lijepo, jer oni su se na svemu što je iz mene izlazilo zahvaljivali pljeskom, a ja sam im davala najbolji dio mojega talenta. Bio je to međusobni razgovor.
Grad nam je priređivao velike bankete na kojima smo se družili s publikom. Jednom dok smo se gostili, pljusnula je kišurima koja je ostavila velike mlake na cesti. Trebala sam doći do autobusa, ali mi se prepriječila velika mlaka. Dok sam ja razmišljala kako je svladati, a ne smočiti cipele, nekoliko osoba me na rukama odnijelo do autobusa. To je bila Banja Luka, za mene luka puna ljubavi.



TKO TO KASNI



Čini se poznatim da se u mladosti nikad ne može dovoljno naspavati. Duhovnjaci tvrde da je probuđenoj duši dovoljno jako malo sna. Na žalost nisam taj slučaj Zbog tog nedostatka imala sam često neprilike.

U kući u kojoj sam boravila nije uopće bilo sata. Svaki je ukućanin svojim odlaskom odnosio i svoj sat na ruci. Koma! Budila sam se prepoznavajući otprilike koje je vrijeme. Osjećaj za vrijeme stječe se tijekom života.
U Gavelli smo vježbali predstavu „O miševima i ljudima“.

Kasnila sam na probe i izmišljala najluđe razloge. Mislila sam što je izmišljotina nelogičnija, ima više mogućnosti da joj se povjeruje.

Zamračile su nebo jesenje kiše kad se slatko spava a ja sam kasnila, ali s drugim razlogom.
U pokusnoj dvorani sjedili su M. Škiljam, I. Šubić i J. Marotti jer nisu imali što raditi bez mene. Kad sam se pokušala ispričati što kasnim, prvi puta sam imala razlog, smrt mog voljenog bratića Slavka.

Navikli na moje isprike počeli su se smijati... ali kad su vidjeli kako plačem dali su sve od sebe da se ispričaju i da me utješe.
Bio je to divan kolektiv koji je pojedinačnim tragičnim situacijama bio kao vrhovna majka.
Kako je vrijeme curilo kroz prste kao voda, starili smo i opraštali se od svojih roditelja, najbliže rodbine, prijatelja i nikada nismo otkazivali predstave već bi ih posvećivali preminulom kao misu za dušu. Dijelili tugu duše otišle na drugu dimenziju... Bili povezani u dobru i zlu.
Žan Žene je rekao da bi kazalište trebalo biti na kraju groblja kroz koje mora proći publika da bi se osvijestila i još više poštovala život.



USPAVANA LJUBICA JOVIĆ



Igrali smo Mrožekov „Tango“ u Sarajevu. Cijeli dan smo bauljali čaršijom, ćuprijama, jeli odlična istočnjačka jela.

Navečer je bilo teško igrati. Jezik još dobro brblja, ali tromo tijelo puno hrane ga ne slijedi, kasni i teško se kreće.
Ljubica mora cijeli čin biti u krevetu pokrivena preko glave da je publika ne vidi. Na kraju prvog čina izađe iz kreveta. Međutim Ljubica ne izlazi iz kreveta pa su glumci skratili čin i spustio se zastor.
Kad su je kasnije pitali zašto nije izašla iz kreveta tvrdeći da je zaspala. No ona je to kategorički pobijala žaleći se što su preskočili njezinu scenu i skratili igru kad je ona bila budna. Dogodi se da čovjek sanja da je budan. Toliko je uvjeren da je budan da ne zna da je zbilja spavao.



ČAMAC NA OHRIDU



Gostovanje kazališta Gavella na Ohridu bilo je puno atrakcija i uživancija. Preko dana smo bili slobodni i milili po ohridskim plažama. Nada Subotić i ja iznajmile smo brodić da se vozimo jezerom. U tom malom pristaništu punom čamaca, uvijek bi isti čamci bili prepuni putnika, a samo jedan barkarol, dosta bijednog izgleda, nikoga. Subotka i ja sjele smo u njegov čamac. On mi je dao da kormilarim i veselo nas gledao, smijao se očima.

Kad smo se vraćale Subotka je držala kormilo, a mene je učio igrati najstariji oblik šaha. Takozvani sirijski šah. Nisam imala pojma ali glumila sam da sve razumijem. Moj stil, dabome!

Drugi dan ista slika, navala na druge čamce samo da se ne potope, a naš lađar prazan. To me toliko porazilo da sam morala izmisliti neku ludoriju. Počnem s velikom tiradom o slavnom lađaru koji je prevozio slavnu armadu Aleksandra Makedonskog, pa oslovim nekim izmišljenim imenima mnoge lađare koji su se generacijski smjenjivali na istoj dužnosti. Preko njih se vozila svila putevima čak do bečkog dvora.
Eto jedne slavne barke koja se jedina sačuvala iz tog vremena i gle čuda! Prvo su me saslušali, a onda su se ljudi ukrcali i barka je uronila u vodu do svojeg ruba uz prijetnju potopa. Nada je držala kormilo, a gazda je pokupio novac, pa me opet učio sirijski šah. Svaki dan sam nešto izmišljala i punila lađu.
Odigrali smo zadnju predstavu, a lađar nas dođe pozdraviti svečano obučen i opran. Donio nam je punu kutiju (od cipela!) pečenih ribica. Gledao nas je s osmjehom. Sjedili smo cijelo veče na terasi hotela s glumcima gdje je svirala muzika i plesalo se.
Sigurna sam da je bio sretan, zato je šutio.
Sreća ne podnosi riječi. Brod mu je uvijek bio prazan jer on nije bio nasilan. Osjetio je da tu njegovu osobinu cijenim i zato je došao s ribicama da podijelimo sreću koja nema razloga ni objašnjenja.



GOSTOVANJE PO AMERICI
ILI: ŠTO SMO KUPOVALI U USA –



U Ameriku je svatko krenu s malo većim kovčegom s potrebama za jedan mjesec, a vraćao bi se s najmanje tri nova kovčega plus ogromnim paketima. Dnevnice su bile odlične, a roba skoro zabadava. Kupovala se krevetnina, popluni od guščjeg perja, deke stolnjaci, divni veliki lonci made in Jugoslavija.

Kolega Ivo Rogulja je kupio kaput od devine dlake kojeg je godinama tražio po našim dućanima. Kasnije je uočio da je to Varteksov proizvod.
Na aerodromu, prije povratka kući, rekoše nam da će Jugići morati poslati jedan avion samo za prtljagu ili ćemo plaćati skupu pristojbu. Izgledali smo kao ekspedicija za polarne zemlje s dekama, poplunima, samo su nam nedostajali šatori i sanjke.

Roditelji male djece kupovali su ogromne medvjede, veličine čovjeka koje su nosili narukama. U Zagrebu je iskrcaj iz aviona trajao nekoliko sati. Dočekala nas je televizija. Pri silasku stepenicama zaplele su mi se noge i počela sam posrtati. To baš nikako nije bilo atraktivno silaženje iz aviona, a to je bio prilog za Dnevnik. Kasnije su me pitali što je bilo. Tražila sam očima svoga dragića pa nisam bila prisebna od sreće pred susretom.

Mislili su da sam bila pijana. Bila sam pijana od sreće što sam došla doma.


U PITSBURGU



Kad smo došli u Pitsburg, naše je rukovodstvo bilo upozoreno da bismo mogli imati svakakvih neprilika budemo li nastupali u tom gradu.

Nismo saznali o kakavim se prijetnjama radilo, no mi smo se spakirali, posjedali u autobuse i otišli u Chichago. Navodno je u tom gradu bilo središte ustaškog pokreta. Hvala Bogu, danas smo u dobrim odnosima.




U CHICAGU


Chicago me naročito zanimao. U njemu je neko vrijeme moj sin Darko živio kod svojega oca. Odsjeli smo u samom središtu u nekom hotelu francuskog naziva. Samo središte po svojoj arhitekturi podsjeća na Veneciju: puno kanala i malih mostića s klasično građenim kućama. Kada smo došli u hotel, bili smo iznenađeni prijamom. Restoran je vodio neki Makedonac koji je spravljao naše specijalitete i često nas častio. Hotel je bio umjerene visine s kvarnim liftom. Ambasador pozove manju skupinu glumaca na svečani izlazak. Ali lift stane, i stojimo u liftu više od pola sata. Bila je dosta velika panika: Marija Kohn je dobila napad smijeha. Ja sam držala telefonsku slušalicu i stalno telefonirala tražeći pomoć. Fahro je sjeo na pod i zapomagao: “Majko, živ sazidan!” Ne bi se moglo reći da nismo bili u panici. Konačno je lift proradio i spustili smo se u prizemlje. Kad su se otvorila vrata lifta i kad smo stali na čvrsto tlo, opet smo oživjeli. Međutim, ambasadora i direktora smo zatekli u istom položaju kako smo ih ostavili: razgovarajući. Kad su nam uputili komplimente kako smo se lijepo uredili i kako lijepo izgledamo, otkrili smo im da do soba uopće nismo došli... Ambasador je rekao da tek sada imamo razlog da to sve proslavimo. Sjeli smo u prvi restoran i dobro se zabavljali uz jelo i piće. Ali strah od lifta se još dugo zadržao u meni. Naročito zato što to nije bio prvi zastoj. Deset sljedećih godina svaki lift u koji bih kročila imao bi zastoj. Rečeno mi je da sam ja tome uzrok — pravim kratki spoj.



DR. GAVELLA – GOSPODIN KELJ


Tri najljepše zvijezde kazališnog neba sjede u klubu kazališta.
Doktor sjedne k njima i pita „puce“ kako se zovu. Jedna je bila Dunja, druga Jagoda i na kraju Višnja.
Gavella će na to: „Zanimljivo, sjeo sam za stol pun prekrasnog voća. Ja bih se morao zvati gospodin Kelj pa bi onda imali cijeli vrt u kavani“ – i ostane uživati u ljepoti vrta jer, ljepota ga je uvijek privlačila.



DR. GAVELLA S BRKOVIMA



Radili smo ansambl predstavu. Režirao je dr. Gavella, ali se jednog dana pojavi obrastao i neobrijanih brkova. Bili smo upozoreni da ne komentiramo jer on je, naime, pustio bradu i brkove da prekrije alergiju koja mu je buknula na licu.
No mama Petri, ondašnja najstarija članica ansambla se zagleda u doktorovo lice i kaže: „Maestro...(ona ga je tako zvala, pa se doktoru zbog oslovljavanja naježila sva dlaka na tijelu)...maestro, vi ste pustili brkove i mogu vam reći da vam oni dobro stoje.“ Svi smo se naježili od panike što će se dogoditi, ali dogodilo se i doktor nas je dobrano iznenadio odgovorom: „Bolje bi bilo da mi tako k...stoji!“ i nastavio s pokusom.

Mama Petri se skoro onesvijestila, a mi smo se bojali nasmijati. Shvatila sam da genijalci isto kao i sveci nisu bespolni i imaju onu stvar o kojoj se moraju brinuti.


GAVELLA NAGRADJUJE


Kad bi glumac dobro čitao svoj tekst doktor bi se tako oduševio da bi mu dao 100 dinara nagrade. Ako bi glumac bio nepažljiv i tijekom probe učinio pogrešku i zabrljao, doktor bi tražio da mu stotku vrati.



GAVELLA VJERUJE U COPRNICE



Vjerovao je ako mu mačka prijeđe preko puta da će biti nekog „belaja“. Znao je reći da ga je Marija Crnobori zacoprala i da se najviše boji UDBE i morskih pasa. Zato nikada nije išao sam u more.
A kad se supruga Zlata kupala, dozivao bi je da se ne udaljava od obale.
Sve su to bile igre njegovog uma kojemu je dopustio da skače kamo hoće.



POUKE GAVELLINOM UNUKU



Naše prve probe na ljetnim igrama u Dubrovačkom kazalištu uglavnom su se održavale u vili Orsoli – depadansi hotela Excelsior. U njoj je obično doktor odsjedao.
Probalo se cijeli dan: za stolom ispod ogromnih grana bugenvila, a nastavljalo se na plaži. U pauzi bi se spustili na more i ispružene na suncu Kosta bi nas učio pravilnom izgovoru.
Sve je bilo protkano srećom.
I doktor se spuštao na kupanje u kupaćem kostimu na tregere.
Jednog mu je dana došao iz Zagreba unuk koji se dosađivao na probama, pa je doktor napravio plan. Dao je puno novaca Kosti Spajiću i zamolio da unuka odvede u noćni život da dijete nauči nešto o seksu.
Drugi dan doktor pita Kostu kako je bilo, a Koasta kaže: „Odlično!“
„Gdje ste bili?“ – pita doktor.
„Svugdje, dobro smo se nahodali jer smo obišli sve najbolje slastičarnice od Gruža do Lapada“ – odgovori njegov prvi asistent Kosta Spajić.




GAVELLA GLUMCE POUČAVA BON-TONU



Glumce, seljake koji nisu imali manira ni odgoja, poučavao bi na različite načine. Neke bi pozvao na ručak u restoran da ih nauči pravila za stolom.
Jednom dok je podučavao i rezao bečki, tako je zarezao da mu se cijeli bečki odrezak našao u krilu. Srećom, na salveti.



OVIDIJEVE METAMORFOZE



Ovo je duboka prošlost. Kazalište još nije bilo restaurirano ni otvoreno za publiku. Mi smo završili s radom na nekoliko predstava koje nismo imali gdje igrati pa smo gostovali po Jugi.

U Miševima i ljudima igrala sam zavodljivu tjelesnost, govorila malo razvlačeći vokale, kao da imam šljivu u ustima. Gavelli se to baš nije svidjelo, pa me pozvao da svako jutro dolazim k njemu na govorne vježbe. Vježbe su se održavale u njegovom hotelskom apartmanu, u Novom Sadu. Posluživao mi se i doručak. Sve je bilo super, ali u krivo vrijeme, jer su noći bile toliko očaravajuće. Bili smo ansambl s puno mladih glumaca, željnih zabave. A zabave su se protezale do zore. Rano ustajanje i pješačenje do hotela, čitanje metarmorfoza i nezadovoljan doktor koji je na mene škiljio kroz mnogo nepočešljane kose u pidžami i kućnom ogrtaču... Bilo je to za moj neprobuđeni um čista katastrofa.
Metarmorfoze me ničemu nisu naučile, a doktor mi se sve više činio čudakom u dobro prikrivenoj strasti prema mojoj mladosti. Osim svega, u nečem sam ga privlačila?

Srećom, Gavella je odustao. Moja odsutnost duha i osjećaj uzaludnog truda bili su očiti. Tako metamorfoze, mučenje oko teških rečenica, vježbe akcenata i sve drugo nije dobilo svoj pravi smisao jer je smisao bio negdje drugdje.



MAKLJAŽA NA SCENI



U prekrasnom tekstu J. O. Neilla, “Mjesečina za jadnike”, igrali smo Drago Krča, Perica i ja u Gavelli. Kvrgić igra mog oca koji je stalno pijan, Krča propalog holivudskog glumca, a ja žensku koja hoće promijeniti svijet. Ona ima veliku fizičku snagu pa zna izlupati svog oca pijanca. U jednom scenskom okršaju “frknula” sam Pericu tako da je natukao rebro i morao mirovati nekoliko dana.
Puno godina kasnije igrali smo Čehovljeva “Ivanova”. Perica je igrao propalog grofa bez novca, a ja bogatu staru udavaču zaljubljenu u njega. Poučeni iskustvom, nismo došli do fizičkih susreta. Jer sa mnom — nikad se ne zna.



GLUMA BEZ GLASA



Na turneji sa slavnom predstavom “I ledar dođe” ostala sam bez glasa. U vlaku sam pisala poruke da bih sačuvala glas za predastavu, ali uzalud. Nada Subotić je imala samo dvadeset i četiri sata da nauči moju ulogu i da me zamijeni kako se turneja ne bi otkazala. Sve se stiglo isprobati u mjestu gdje se trebala predstava održati. Problem je bio onaj dio kad ja sviram klavir, a Nada o klaviru nema pojma. Dogovorile smo se da ona, čim sjedne za klavir, stavi ruke na klavijaturu — i miruje. Čeka da ja na drugom klaviru, iza scene, počnem svirati. Klavir iza scene je bio točno do klavira na sceni, tako da je zvuk išao iz istog smjera. Napravila sam rupicu na kulisi kako bih mogla pratiti Nadino kretanje. Sve je bilo dogovoreno i više nije bilo vremena za probu, predstava je morala početi. Sve scene je Nada jako dobro odigrala i nije nigdje napravila pogrešku do svirke na klaviru. Sjela je za klavir i odmah počela rukama grabljati po tipkama ne dotičući ih, ali tona nije bilo. Maše ona tako rukama, glumi strastveno sviranje — ali tona nema.

Ja sam je pratila kroz rupicu, ali dok sam došla do klavira i zasvirala, ona je baš maknula ruke i ustala. Publika je otkrila našu igru, pa se urnebesno smijala. Ja sam dalje svirala dok nje nije bilo za klavirom. Nikako da se glazbeno uskladimo. To nam se često događa u životu.




TORTA ZA PAPU ROGOZA



Kad glumac mora jesti na sceni, on postane gladni požderuh. Čudna pojava. U “Bečkim pričama” jedu se pečeni pilići i pije se lagani gemišt. Za te su se piceke svi otimali kao da kod kuće nemaju što jesti.
Igrali smo “Dnevnik Ane Frank” u kojem se na rođendanu poslužuje torta. Tortu dijeli Nada Subotić, i ne daj Bože da je nepravedno podijeli. Dok svi mljackamo tortu, papa Rogoz ima veliki tekst pa nema kad jesti. Nekoliko puta je jeo pa se zahliknuo. Tako je odustao i u predstavama stavljao tanjur postrani.
Na jednoj predstavi je jedan mladi glumac, da se našali, pojeo papinu tortu. To se nije sviđalo papi Rogozu pa se čak otišao u upravu požaliti na glumca. Zamjerilo se to i glumcu, pa mu je počeo skrivati tortu da se papa mučio da je nađe.

Jednom smo se dogovorili da najveći komad ide papi Rogozu, da se time zagladi neprijateljstvo. Ali želim naglasiti da se to dogodilo samo jednom, da se izglade računi. Uvijek potom smo gladnim očima pratili ne bi li se dogodilo da netko dobije veći, a drugi manji komad. Da glumci nisu prava djeca, nikad ne bi mogli biti glumci.



DUNDO NA ESPERANTU


Mnogi zagrebački glumci su bili članovi Međunarodnog esperantskog teatra. Predstave bi uvježbavali u Zagrebu, pa bi ih onda prikazivali na esperantskim festivalima po svijetu. Tako smo svake godine po mjesec dana boravili u drugoj zemlji Europe. “Dunda Maroja” smo igrali u Kopenhagenu. Dunda je igrao Mladen Šerment, koji je bio vrsni esperantist i dobro govorio taj jezik. Vanča Kljaković je igrao Mara, a ja kurtizanu Lauru. Devedeset posto ansambla bi samo naučilo tekst, a o jeziku nisu imali pojma. Turneje su uvijek bile ljeti, pa bih ja učila tekst u Rovinju.
Kako je Vanča morao puno kartati, nije stigao svladati sav tekst. Obećavao je da će to svladati u Kopenhagenu. Ali u tom divnom gradu naišle su nove zapreke za učenje— razgledavanje grada i drugo. Došla je generalna proba, a on ne zna kraj komada. Mislio je da problem može riješiti tako da tekst napiše na drveni poklopac bunara. Na probi je to uspjelo. Ali na predstavi, koja je odlično tekla i pljuštali su aplauzi... U dvorani je bilo tisuću esperantista iz cijelog svijeta. Rasvjeta se mijenjala, i do njegove scene finala nastane gotovo mrak. Iziđe Vanča na scenu, pozove Lauru da joj kaže koje su se novosti dogodile, i zabada nosom u poklopac bunara, ali ništa ne vidi. Novosti su ostale neispričane, jer su odmah nagrnuli drugi glumci da ne propadne predstava. Redatelj je pustio glazbu i tako se preskočio dio izvornika da bi se krenulo dalje. Publika uopće nije primijetila grešku, a i sami glumci su rekli da bi taj dio teksta trebalo izbaciti jer je komad predugačak.
I svi su bili zadovoljni. Nema problema koji se ne može riješiti u kazalištu, kao i u životu.



KAKO GLUMCI PUTUJU SVIJETOM



Igrali smo u Den Haagu “Holandsku djevojku” na esperantu. Napisao ju je jedan od osnivača esperantskog jezika, Mađar po imenu Bhagi. Istu smo predstavu druge godine igrali u Budimpešti
Godine 1964. predstavu smo igrali u Amsterdamu, a iza toga sam se trebala s manjom skupinom glumaca vratiti kući. Vanča Kljaković, K. Zidarić i F. Šovagović odlučili su na nekoliko dana otići u Belgiju. Vođa puta bio im je Belgijanac Rene´.
Tako je svatko otišao na svoju stranu.
Kad sam došla na njemačku granicu, uvidjela sam da imam Vančinu putovnicu, te su me iskrcali na graničnoj policijskoj postaji. Šef postaje je govorio francuski, pa sam mu mogla objasniti o zabuni oko putovnice. Po planu, Vanča, Šovo i Zido su već trebali biti u vlaku za Bruxelles i samo mi je bilo pred očima što će se dogoditi kad Vanča otvori putovnicu i vidi moju sliku?
Policajac me upitao u kojem smo hotelu u Amsterdamu bili, što mu ja nisam znala odgovoriti jer sam se po gradu kretala isključivo sa skupinom glumaca i vodičem. No, rekla sam da smo bili na kongresu esperanta i svi su “jugići” bili u istom pansionu. Za jedan sat amsterdamska je policija našla Vanču, Zidu i Šovu na ulici ispred hotela, a ja sam na telefon dobila Vanču. Policajac mi je dao na volju da sama odlučim hoću li se vratiti do muža i preuzeti zamjenu putovnice, ili da to oni obave dok ja čekam na policiji. Vanča mi je predložio da se vratim u Amsterdam jer su oni odlučili ići u Bruxelles kasno navečer i imaju lijep program: ići u muzeje i u restoran na ručak. Kako navečer ide jedna manja skupina glumaca za Zagreb, mogu se priključiti njima.

Od njemačke granice do Amsterdama bilo je nešto više od jedan sat vožnje . Na povratku sam morala imati policijsku pratnju jer nisam imala vizu ni putovnicu, a kako mogu ući u drugu državu bez putovnice? Ali nisam imala ni putnu kartu, pa kad me policajac sproveo u drugu državu, morala sam se dugo zadržati u toaletu dok ne prođe kontrola. U kupeu sam se sprijateljila s putnicima. Jedan je Francuz ponudio da će mi pomoći oko prtljage. Obuzela me neka pretjerana nervoza i uzbuđenje pa sam se skoro iskrcala na teretnom kolodvoru umjesto na glavnom.
Kad sam se iskrcala na glavnom kolodvoru s puno kutija šešira (to mi je bila strast), Francuz je ljubazno nosio mnoštvo moje prtljage kroz postaju punu ljudi, ali ja nigdje ne vidim Vanču.
Vanče nema. Koji se sad nesporazum dogodio? U meni je strava! Stojim i čekam, i čekam. Kad su se svi ljudi razišli, pojavi se Vanča s osmijehom. Vratili smo se u naš hotel, jer smo još imali plaćene sobe. Malo smo se odmorili i potom krenuli u grad. Oni su odlučili prvo mene ukrcati na vlak za Zagreb, a jedan sat kasnije imaju svoj vlak za Bruxelles. Svi se ponovno nađemo u hotelu po stvari, a onda nam se pridružuje esperantista René koji ih vodi u Bruxelles.

Dan smo proveli savršeno. Vanča i ja smo se odvojili od ostalih. Navečer uzimamo stvari iz hotela i dugo čekamo Renéa, tako da nam je malo vremena ostalo za moj ukrcaj na vlak. Zadnji čas poajvi se René i svi trčeći hvatamo prijevoz za kolodvor. Na kolodvoru moramo kupiti kartu do njemačke granice, i kartu Vanči i Renéu za Bruxelles. Ostavili smo Renéa na blagajni s velikim redom ljudi, a Vanča i ja trčimo tražeći kolosijek. Sad se već radilo o minutama... No, konačno smo pronašli moj “binario” i vlak s prozorima punim naših glumaca. Ali mi smo još jako daleko... i vlakovođa s crvenom kapom i rukom daje znak za polazak vlaka. Vlak jako cukne i kotači se počnu okretati.

Kada sam shvatila da mi najbolje rješenje odlazi, jer za jedan sat Vanča, Šovo i Zido idu u Bruxelles, ja viknem prodorno iz petnih žila: “Neeeeeeee!”
I vlaku zaškripe kočnice i kotači smanje svoje okretanje te mi luđaèkom snagom poletimo prema vagonu s glumcima, a narod nam napravi prolaz da smo se mogli približiti vagonu. I vlak stane! I nastane tišina. Mi počnemo ubacivati stvari. Narod nam pomaže. Ali oni ubacuju Vančine stvari pa nastane gungula oko vraćanja njegove prtljage. Napokon i ja uskočim u vagon!
Nekoliko minuta je vlak stajao nitko nije znao što se dogodilo. Glumci su rekli da su mislili da je dijete palo pod vlak. No, vlakovođa u crvenoj kapi je sve provjerio i vlak je opet krenuo. Oprostila sam se s Vančom. U daljini vidim kako iz pravca lokomotive trči René s mojom kartom. Ja ispružim ruku u koju mi on stavi kartu. René trči za vlakom ne bi li mi uzvratio novac od veće novčanice. Sve uspijem primiti u ruke, vlak naglo zaokrene i René nestane iz vidika a da mu nisam ni zahvalila. Konačno idem kući! Međutim, taj vlak ne ide ravno u Jugu, u Münchenu moram presjedati. Ostajem opet sama, jer glumci žele ostati nekoliko dana u Münchenu. Dugo sam morala čekati na svoj vlak, a kad se pojavio bio je krcat i nije bilo niti jednog sjedećeg mjesta. Odlučila sam da se ostatak puta vozim u hodniku, ali za svaki slučaj obilazim od prozora do prozora ne bi li mi se netko smilovao. Smilovali su se grčki pomorski časnici koji su išli kući na dopust. Bili su vrlo ljubazni i cijelu su se noć brinuli imam li mjesta za ispružiti noge, hranili me i pojili.

Pred jutro smo došli na slovensku granicu. Zamirisale su nam kranjske kobasice i hrana koju nose žene po kolodvoru. Učinilo mi se da bi to bila jako dobra stvar kad bih im ja svima kupila kranjske kobase. I dozovem ženu, podijelim svima doručak i pitam koliko košta. Počnem brojiti novac i shvatim da uopće nemam toliko novca te počnem prtljati da dobijem na vremenu. Tek kad je vlak krenuo, počela sam ženi ubacivati novac u ruke. Onda vlak naglo ubrza, baš na vrijeme, kad više nisam imala novca u torbi. Tako sam prevarila prodavačicu.
Kako sam došla kući i kako sam platila taksi, to se više ne sjećam. Važno je samo bilo konačno doći kući.
Poslije mi je Zidarić rekao da su se u Bruxellesu stalno pipali po džepu — je li im putovnica na sigurnom. Pogrešno pomicanje jedne grede, a jedna greda razruši sve ostale.



PORTA KOJU MORATE PROĆI



Naše se kazalište nije moglo pohvaliti da ima obrazovane portire. To je mana svih kulturnih ustanova. Mene, primjerice, portiri ne puštaju u studio na televiziji, traže osobnu iskaznicu i jako me sumnjičavo gledaju. Nikada nisam sigurna hoću li moći proći tu portu. Jednom mi je prekipjelo, pa sam im rekla: “Zbog popularnosti koju sam stekla u ovoj ustanovi u banci ne moram dokazivati tko sam, već mi daju novac na viđenje. Zbog ove ustanove svi znaju tko sam, samo me vi gledate kao da me vidite prvi puta.”
Naš kazališni portir je bio poseban primjerak. Jednom je Ranka Marinkovića pitao radi li on u kazalištu. Kad mu je Ranko odgovorio da ne radi, ovaj mu odgovori da onda nema što tražiti u takvoj kulturnoj ustanovi. Ranko se na to predstavio, ali on mu je odgovorio da se njega uopće ne tiče tko je on. Rranko nakon toga dugo vremena nije dolazio u naš klub.

Jedan drugi slučaj... Nazove glumac i kaže: “Ovdje Mate Ergović”, a ovaj odgovori: “Nema ga.” Mate mu kaže: “Znam da ga nema, jer sam to ja...” Kad bismo mi glumci provjeravali koja predstava igra, nikad nije znao izgovoriti naslov. Tako je renesansa bila ransa-sansa, ili Figarov pire, Razgovori s Getlerom, umjesto Goetheom.
U ovom desetljeću na mjesta tajnica zasjele su sasvim neobrazovane osobe po svim kulturnim ustanovama.

Napisala sam jednu dječju priču i dugo pregovarala s Dječjim programom da je ekranizira, ali do urednice nisam mogla nikako doći, već samo do tajnice, a ta je bila iz nekih čudnih krajeva. Stalno me odbijala i naručivala za neke druge dane. Zovem i zovem, ali nikako doći do urednice. Predstavljam se tko sam, ali sve uzalud — moje joj ime ništa ne kaže, i kad bi ga ponovila, uvijek bi ga preimenovala, pa sam bila Pršak, Hrščak i slično. Jednom mi dozlogrdi pa joj kažem: “Ja sam Zdenka Heršak, glumica kazališta Gavella, dobitnica mnogobrojnih nagrada...” Ja bih još dalje nastavila, ali me ona presiječe pa mi na one spomenute nagrade kaže: “Čestitam!”

Ipak je bila neka zafrkantica i imala je smisla za humor.
“Čestitam!” — Putuješ li čamcem, moraš biti mokar.




NAJLUÐE EKIPE



Najluđe ekipe su bile one u kojima su igrali naši glumci: Krešimir Zidarić, Mirko Vojković, Pero Kvrgić... Molliereove “Scapinove spletke” s Perom Kvrgićem proigrali smo kroz cijeli Balkanski poluotok. Igrali smo je oko 500 puta, skoro deset godina. To je bila najluđa ekipa! Da je netko htio hotimice složiti tako oprečne osobe, mislim da savršenijeg nesklada ne bi našao. Po čemu je ta ekipa bila najluđa? Po idejama kako se zabaviti, potrošiti vrijeme na teškim putovanjima autobusom, živjeti po užasnim hotelima, jesti po restoranima... spavati u groznim krevetima, kupati se u smrdljivim kupaonicama.
Nada Subotić i ja uvijek smo na putovanjima bile cimerice. U nekom hotelu u Crnoj Gori poslije predstave Nada i ja uzimamo ključeve naše sobe, otključavamo vrata, palimo svjetlo — kad u krevetu leže dva muškarca. Spavaju. Odjeća im razbacana po sobi. Brzo ugasimo svjetlo iz straha da ih ne probudimo, odemo vratiti krivi ključ, međutim recepcionar nam se zaklinje da nije bilo pogreške. Vratile smo se. Otvorile vrata sobe — a soba prazna i kreveti složeni. Bile smo u čudu. Nismo znale je li to bila stvarnost ili pričin.
To su uprizorili Zido i Vojko.



POBRKANI JOYCE



Putujući s predstavom “Scapinove spletke”, imali smo tešku prometnu nesreću kod Višegrada. Kako smo ozlijeđeni nastavili putovali i igrati predstave, u gradovima su nas nazivali Skopljancima, zbog štaka, zamotanih glava i gipsa. Naime, tih se dana dogodio veliki potres u Skoplju, i gradovi su primali stradalnike da im pruže utočište. Mi smo tako ranjeni i dalje putovali po gudurama i kozjim stazama... Uvijek bismo pred predstavu skidali naše poveze. Igrali bismo senzacionalno, jer nam je glavni meštar bio Kvrgić koji je uvijek mogao igrati “do daske” — a kako nam je on bio “strah i trepet”, morali smo tako igrati i mi. Nekad je bilo puno straha pred autoritetom, raspršenog po kolektivu.
Mnogo godina kasnije našli smo se opet na nekoj turneji po bespuću, gdje nitko nije čuo ni za kazalište, a kamoli za Mollierea. Nakon dobro odspavane noći okupili smo se na terasi kafića punog suncobrana. Bili smo opet svi u formi, osim B. B. koja nas je “peckala” kao muha pred kišu. Sjedila je za stolom, čitala Jamesa Joycea i mudro se držala, ali mi nismo vjerovali da je tog jutra gospodin Joyce dovoljno razumljiv i da ona ima neke koristi od čitanja pa smo joj dok je otišla u toalet pomaknuli stranice. Kad je opet sjela za stol, nastavila je čitati ne primjećujući da su joj stranice pobrkane. Doduše, Joycea možete čitati i natraške, poput židovskog pisma, u takvoj je literaturi sve prihvatljivo, jer ionako se ništa što je napisano ne razumije, ali baš zato svi imaju mogućnosti mudrovati, pretpostavljati, špekulirati, praviti doktorate i i na taj način proslavljati sebe. Takva literatura ima svoju vječnost.



ZIDARIĆ ZABRINUT ZA KULTURU



Ušla sam na vrata uprave kazališta da bih zamolila ravnatelja K. Zidarića (inače mojeg dobrog prijatelja i kuma) za dvije gratis karte. Ugledala sam ga obučena u tamno odijelo, jako zabrinutog izražaja, zamolila sam dvije gratis karte za neku predstavu u kući.

Međutim, on se potrudio da mi predoči katastrofu koja će se sručiti na naše kazalište pa prema tome slijede restrikcije, financijski kaos, fondovi ograničeni, status glumca klimav, naročito od člana 365-og do člana 780-og, katastrofa... Sve to nabraja, a ja stojim i čekam samo dvije karte za Zdenku Kovačićek (jer sam joj to obećala i ne želim ispasti hulja).
A naš Krešo samo raspiruje vatru straha, što nas sve čeka u budućnosti!

S takvim su ga mislima dočekali u centralnom komitetu, za kojeg je obukao svečano odijelo i sada ne može iskoračiti iz vlastite panike, straha i oglušuje se na moju skromnu molbu.
Samo dvije karte gratis! Molim!
Znojio se, a znoj obrisao onako proleterski, dlanovima. Stiskao me u svoj obruč straha i odgovornosti pred budućim životom.

Dugo sam tako stajala i čekala da otvori ladicu i potpiše revers za dvije karte. Svako malo bih ponovila: „ Ali, ja sam došla po dvije karte“.
Na kraju je to bio vapaj.
Pružim mu ruku, izrukujem se s njegovom znojavom i kažem: „Prije propasti hrvatskog glumišta, komiteta, kulture i svega okolo, mogao si mi pokloniti dvije karte za Zdenku Kovačiček, ovako si me uzdrmao do temelja i još moram sama kupiti dvije jebene karte za tu Zdenku Kovačićek!“



ŠOVAGOVIĆ MUDRUJE



Pitala sam Šovu dok smo šetali između dvaju predstava, što njemu znači feminizam i kako riješiti žensko pitanje.
„Žensko pitanje je uvijek otvoreno, dok muško uvijek strši“ – izgovori kroz blagi osmjeh.



KAKVE NOGE IMA ŠERBEDŽIJA



Kad je Šerbo došao na akademiju, bilo je razglašeno da se pojavio veliki budući glumac.

Jednog se dana taj veliki glumac pojavio na vratima našeg kazališnog kluba. Helena Buljan koja je u sebi razvijala pedagoški pristup glumi dala mi je znak da obratim pozornost na njega. Kad sam ga u potaji dobro odmjerila rekla sam mojoj Heleni: „Možda je on veliki talent, ali on nikada neće moći igrati Hamleta niti druge klasike na tako krivim nogama. Ofisima. Što je uskoro bilo njemu preneseno.
Međutim, Šerbo je igrao sve Hamlete na svim scenama u državi. Kad sam mu došla čestitati rekla sam mu: „Znaš, Šerbo, meni se čini da su se tvoje noge nakon tvojeg rasta (glumačkoga) sasvim ispravile.“



KAZALIŠTE KLASIKA



Kazalište klasika vodio je Janko Marinković, moj prijatelj iz mladosti, koji je obično režirao i prevodio tekstove za svoj teatar na kotačima.

Budući da nismo imali svoju stalnu kazališnu kuću, već smo uglavnom gostovali po teatrima, kostime i rekvizite smo morali nositi svojim kućama. Nismo imali ni svoj prijevoz pa smo putovali javnim prijevozom, uz puno neprilika.

Gostovali smo tako u Sisku, i svi smo se našli na autobusnom kolodvoru. Janko je krivo upamtio red vožnje. Autobusa nema. Drugi je došao tek za jedan sat, i stižemo u Sisak minutu prije početka predstave. Dakle, nemamo vremena ni za šminku, niti za frizuru. U panici smo navalili na slobodan stol u pregroznom buffetu punom čikova i kiselog vonja.

Nataša i ja otvorile smo naše kozmetičke torbice i počela sa šminkom. Kosu smo uvijale uvijačima, a glumci Darko Janeš i Zvonko Strmac sjeli su kraj nas da ponavljamo tekst. Svoju haljinu u kojoj je bilo više od dvadeset metara prekrasne bijele svile objesila sam za neku mračnu sliku na zidu. Bila je toliko lijepa da sam je nosila s rukom iznad glave kako se ne bi vukla po asfaltu. Obično bi me prolaznici pitali: “Tko ide na vjenčanje?” Ali zbunilo bi ih što sam u drugoj ruci nosila veliki ribički štap s udicom. Ali kako nisam imala tri ruke, morala sam nositi bambus u vodoravnom položaju pa sam tako u gužvi njime dizala suknje i ponekog poškakljala. Bila je to javna sablazan te sam inzistirala da mi bambus nosi Janko.

U Sisku nas je već publika čekala u dvorani, a mi žene smo trebale samo skinuti uvijače i obući haljine.

Vrlo često, zbog ludih okolnosti, ne bismo stigli ponoviti tekst svi zajedno pa smo morali roniti vrlo duboko po sjećanju gdje nam je bio upisan.
Za tu predstavu smo se morali žrtvovati već i stoga što se zvala Žrtvovana Helena. Ali na pozornici smo bili svega lišeni pa smo cvjetali i igrali kao procvjetani tulipani.


ŽRTVOVANA HELENA



Žrtvovanu Helenu smo tom prilikom igrali u Zadru. Predstava je već nekoliko dana bila rasprodana. Publika je sjedila u kaputima jer grijanje nije radilo.

Nakon prve odigrane scene sa Zvonkom Strmcem bilo mi je tako hladno da sam od hladnoće dobila crvenu pureću kožu. Nešto me opominjalo da neću moći izdržati do kraja predstave, pa sam se u nekom povoljnom trenutku iskrala s pozornice.

Vratila sam se u krznenom kaputu koji je savršeno pristajao raskošnoj haljini. Dođem na rampu i kažem publici: “Kad možete vi u kaputu, mogu i ja.” I nakon velikog pljeska ufuram se u predstavu — u ulogu žrtvovane Helene.


GOSTOVANJE PO OSNOVNIM ŠKOLAMA



S edukativnim programom obilazili smo osnovne škole. Tako smo putovali po cijeloj Hrvatskoj s dva automobila. Na krovu “muškog auta” vozila se kulisa, a oni su obično bili ispred nas. Toga su se dana momci žalili što su oni najveće žrtve, jer imaju teško zaduženje vezati i voziti kulisu. Momci su bili J. Marotti i M. Matota.
Vraćali smo se iz Klinča Sela. Vjetar je divljao tolikom snagom da je otrgnuo zavezanu kulisu s automobilskog krova i neko je vrijeme nosio po zraku preko mnogih automobila. I što se dogodilo? Kulisa je nadletjela sve automobile i spustila se na krov našega auta.

Eto, i stvari imaju svoju osobnost i svoj izbor. Kulisa je izabrala mene i Nadu Abrus da se ubuduće brinemo za nju.



OBRAČUN U ŠKOLI



Ta ista ekipa nastupila je u osnovnoj školi za koju su nas upozorili da je zloglasna i da su djeca naročito divlja ako im se predstava ne sviđa. No, izgleda da je našeg glavnog glumca M. Matoti upravo ta neobuzdanost isprovocirala pa je počeo improvizirati i upozoravati djecu što oni mogu, a što ne čine, te kakve su posljedice takvog ponašanja.

Nastao je lom! Morali smo pobjeći iz dvorane i otrčati u sobu psihologinje koja je sva drhtala od straha. Savjetovala nam je da ne izlazimo na glavna vrata. Ona će nam otvoriti vrata prema dvorištu škole, gdje je Nada Abrus ostavila auto. Kolege su odlučili otići po kulisu u dvoranu te s njom doći do auta kroz glavni izlaz. Međutim, školarci su nas dočekali u dvorištu. Ušle smo u bojno polje s ledenim grudama. Pognuto, gotovo čučeći, trčale smo od auta do auta. To su prošli i kolege, ali oni su se od leda štitili kulisom.

Djeca su nam se dobrano narugala, samo zato jer smo ih htjeli upozoriti da budu odgovorna i računaju da će ih posljedice kad-tad zgrabiti za gušu.




ZA VRIJEME APLAUZA



Aplauz se prolomio kao pljusak... Nije ni važno nakon koje predstave, ali na gostovanju. Trajao je beskonačno. Klanjamo se, znoj nam curi niz lice. Pojavi se ogromna košara prekrasnog cvijeća. Do mene se klanja Boro Miholjević. Kroz zatvorena usta kažem Borisu:

“Ukrali su mi kaput postavljen krznom.” Klanjamo se, spuštamo glave do koljena, smješimo se publici. Semka Sokolović kaže: “Ova košara cvijeća je moja, da je nitko nije taknuo.”
Dalje se klanjamo. Bacamo poljupce publici. Ja kažem Borisu: “Baš me briga za kaput. Vanča snima novi film, kupit će mi novi!”
Mašemo publici. Ona još uvijek plješće. Spusti se konačno zastor. Kroz nas se progura inspicijent, uzima košare i kaže: “Ovo je cvijeće i za drugu predstavu, a možda i za ostale dok ne uvene.”



VANČA, ŠOVO, ZIDO I JA IDEMO U ŠVEDSKU



Bili smo na turneji u Danskoj s ekipom esperantskog kazališta, i nismo mogli odoljeti izazovu da se ne provozimo Skageratom i Kategatom do susjedne Švedske.

Slavna trojka je razbijala glavu kako doći u Švedsku bez vize. U Kopenhagenu smo odigrali nekoliko predstava na esperantu i sada smo planirali posjet Bergmanovoj zemlji punoj bijelih oblaka i hladnog vjetra. Ali nemamo vizu. Odlučili smo se za feriboat i prije izlaska s broda izmiješati se s narodom koji ne mora imati vize niti pokazuju putovnice na izlasku s broda.

Tako je sve počelo. Najviše sam se bojala za Vanču. Tako izrazito crnoput mogao bi prije biti neki zgodan Kurd ili Sirijac. Ali ni Šovo ni Zida nisu baš švedski tipovi, već i zbog toga što su bili jako neukusno obučeni. Vožnja i boravak na brodu bila je odlična. Kad je brod pristao, izmiješali smo se s putnicima. Ispred mene je neka žena bila pretrpana kovčezima, pa sam na brzinu šapnula Vanči da joj se ponudi pomoći nositi prtljagu.

Prije puta smo se dogovorili — idemo u Švedsku ako svi prijeđemo granicu. Ako jedan ne prođe, svi se vraćamo natrag u Kopenhagen. Još na brodu uglavili smo mjesto sastanka nakon iskrcaja: na uglu jedne kričavo obojene kuće.

Počelo je iskrcavanje. Bila sam na kraju reda. Vidim kako prvi s broda izlazi Šovo i korača prema kričavo obojenoj kući. Malo zatim prošao je i Zido da ga nitko nije tražio putovnicu. Još Vanča i ja! Vanča na nekoliko koraka ispred mene nosi Šveđanki kofer. Držim ga na oku, i što se dogodilo?! Carinik zaustavi gospođu Šveđanku i traži da otvori svu prtljagu i kovčeg kojeg drži Vanča. Umrla sam... U želucu je počeo leptir mahati krilima. Gospođa govori i govori, a Vanča šuti. Srećom ga nitko nije ništa pitao. Policajac dade znak da mogu proći. Zatvore kovčege, Vanča doprati gospođu do obale i krene prema kričavo obojenoj kući. I ja sam prošla. Svi smo prošli bez kontrole, ali je Vanča skoro zaglavio zbog moje glupe ideje.

Avantura dana nam se ostvarivala. Mi smo s veseljem otkrivali da u toj Švedskoj nije toliko drukčije, kako smo mislili. Bilo je drukčije, ali na isti način kako je drukčije sve ono što nam je nepoznato.



VESNA PALA U PONOR



Igramo Krležino Kraljevo u Torontu. Vesna Smiljanić igra ciganku koja na sajmu prodaje srećke.

Počela je predstava s Vesninim izvikivanjem “Srećke, srećke“. Tako se budi život na sajmu. Vesna je to odlično radila i predstava je krenula... Kako je cijeli ansambl na sceni, svatko sa svojim zadacima, počelo je došaptavanje: “Vesna pala s najvišeg praktikabla”. Jeza je poharala radost igranja. Svatko je u svojoj glavi stvorio sliku nesreće. Ali mi ne možemo ništa učiniti. Moramo čekati da se predstava odvrti do kraja i krečemo s igrom dalje bez Vesne. Kad nakon nekog vremena opet čujemo Vesnin glas kako izvikuje. “Srećke, prodajem srećke”.

Nestala je koraknuvši u prazno, a pojavila se bez ogrebotina i smiješi se. Tako kažu da padaju mačke s visina. Ali pokazalo se da ona pada spretnije jer se iz kutije punoj srećki niti jedna nije prosula.

Može se reći da je Vesna prodavala maglu, a za sebe sačuvala sreću.



NELIN HUMOR



Jedne nedjelje poslije podne, dok se igrala utakmica između Hajduka i Dinama, igrali smo Kolarovu predstavu Svoga tela gospodar. Svi glumci su na pozornici, samo Nela Eržišnik ima malo veću pauzu i gleda utakmicu na televiziji u salonu.

Kad je Nela opet došla na scenu odigrati svoju ulogu, glumci su znali da je ona pratila utakmicu, pa im je na svoj način rekla rezultat. Kako u toj ulozi stalno grdi svog sina Iveka i govori mu “Mulac jedan, bedak” i slično, sad mu je rekla: “Ivek, kaj ti delaš, bedak? Ti si hajduk jedan, nula!” To je bio rezultat utakmice: Hajduk jedan, Dinamo nula.



NELA IGRA STRINDBERGA



Nela Eržišnik je bila odlična dramska glumica. U jednom Strinbergovom komadu imala je odigrati veliku scenu umiranja. Kako je ta scena dugo trajala, oglasio se njezin sin Robert iz gledališta, kojemu je bilo teško gledati majku kako pati. Zavikao je da ga je čulo cijelo gledalište: “Mama, kaj buš zbilja umrla, ili se samo šališ?“




SLAVNI LJUBA TADIĆ



Sa slavnim Ljubom Tadićem se ne može izaći na kraj, ako moraš zajedno s njim glumiti. Inače, uzevši njega privatno, veliki je šarmer, veliki lažljivac, občinitelj, ljubitelj lijepih žena i njihov poznavatelj.
U poslu mora biti apsolutni pobjednik jer on uvijek ratuje. Mora biti u pravu makar štrika u krivo. Znala sam da svaka glumica koja ima direktnu vezu s njime na sceni prolazi kroz pakao.
Mi smo se sreli na predstavi „Hamlet“ u režiji Jirzyja Menzela.

Na vidiku su već bile neke glumačke kreacije, a njemu je nedostajalo da ostvari svoje ideje te je počela krvava bitka u kojoj je uklanjao sve što bi prekrivalo njegov genij.
Mene je uništavao, nabijao komplekse, omalovažavao, ismijavao... Bojala sam ga se. Redatelj mu je puštao da na probama radi što hoće.

Nisam imala bolju ideju pa sam dozvolila svojem sinu Darku da mu svaki dan na hotelska vrata njegove sobe lijepi slike vampira, crtića iz novina koji mu je jako nalikovao.

Jednog jutra sačekao me na doručku i ispričao o vampiru na vratima. Malo su mu se tresle ruke. Bio je šećeraš. Nakon toga sam Darku zabranila tu igru s vampirima. Može se reći da je predstava propala.

Svi smo jedva čekali da se to završi. Menzel to nije razumio, a ostali su glumci u miru gledali njegove ispade. Zamjeram našim zagrebačkim glumcima što su bili takve guzice da su dozvolili njegove ispade. Ako ništa, Heršak je ipak protestirala „s vampirom na vratima“. Danas ne gledam tako tragično, već više kao njegov smisao za humor i slobodu da bude upravo onakav kakav jest, da uzme sve ono što želi. A takav je samo slijedio svoju prebujnu prirodu.
Ostali to nisu znali, pa su ostali zaostali.
Isto kao i ja.



KROZ PROZOR U PROZOR



''I, Ledar dođe'' bila je jedna od najslavnijih predstava Koste Spajića. Ona je po mnogočemu bila iznimna, ali ne samo zbog svog visokog glumačkog dometa, već i po zbivanjima oko predstave. Tako je, recimo, kritičarka Marija Grgičević za tri glumice — N. Subotić, M. Kohn i mene — napisala: “Tri kurve bile su odlične!” Ne možete vjerovati, ali je istina. Igrale smo “posrnule dame”, a Marija je ocijenila glumu s osobama koje smo igrale.

“Ledar” je došao u Mostar, a nakon Mostara krećemo u Dubrovnik. Rano u zoru smo se morali ugurati u mali, mali vlakić zvan Ćiro, no Ćiro je, bio toliko prepun da su se putnici vozili stojeći na stepenicama. Nije se nikako moglo u vlak, a mi smo morali doći do Dubrovnika, jer smo na večer imali predstavu. Učinilo nam se da u jednom kupeu ima mjesta pa su naše kolege podigli nas “tri kurve” i ubacili naglavačke kroz prozor, kao da skačemo u bazen. Mi smo ušle, a ostali dio ansambla se raspršio po cijelom vlaku. Vlak se ubrzano praznio, pa smo se svi na kraju skupili u kupeu “kod tri kurve“.

I tako se Ćiro pišteći paru dokoturao do malog pitoresknog gradića Prozora.
Bio je to Prozor kroz kojeg se ne može gledati, ali je na neki način i bio pravi prozor jer se vidio. Na peronu su nas dočekali glumci amateri, pa neki iz komiteta i kulture, pa konobari u tamnim odijelima, ... tako da nismo znali tko je tko. Konobari s velikim pladnjevima punim ćevapa, luka, kolača, vruće rakije i ostalog.

Ćiro je malo dulje stajao na postaji, jer je vlakovođa morao sačekati da se iz vlaka iskrcaju njihovi komitetlije i gradonačelnik.

Mi smo produžili uskotračnom prugom kroz gudure i kamenjar, veseli što smo prošli kroz prozor glavačke neozlijeđeni, znajući za Prozor samo kroz križaljke, i to vodoravno i okomito. Bilo je to pravo mjesto koje cijeni glumce i kulturu. Zato je grad dobio ime Prozor jer vidi dalje od drugih.



VIDJETI BEZ OČIJU


Ima dana u našim životima kad neki detalj poprima drugi značaj od običnoga. Naravno, to ovisi o kvaliteti naše svijesti, otvorenosti srca ili budnosti koja sve registrira. Zapažanje vanjskog svijeta ovisno je i o stupnju unutrašnjeg mira.

Na gostovanju s Fabijanom Šovagovićem i predstavom “Gle, kako dan lijepo počinje” naš je dan uvijek počinjao drukčije. Bilo da je vođen kao predznak koji se mora odgonetnuti i koristiti za iskustvo.Vraćali smo se kroz Benkovac u Zadar. Fabijan nam kaže da je upravo završena nova cesta do Zadra, ali još nije puštena u promet i da nam je to veliki prečac, pa smo se uputili tom cestom. Noć je bila puna mjesečine. Divna, svijetla i opasna noć u kojoj se rađaju samo velike duše. Ovo s velikim dušama ne treba shvatiti doslovno jer po veličini su sve duše istog obujma. Hoću reći da se sve značajno uvijek događa u noći punog Mjeseca.

Krenuli smo nakon predstave iz Benkovca. Cesta kao tapecirana. Mjesec nad glavama stvara pomutnju. Cesta potpuno prazna. Svi smo zadrijemali, osim vozača. Budim se i bez razloga počnem vikati: “Ne, ne!” Ne znam uopće što to znači, ali uporno dalje vičem. Vozač uspori, ostali se bude i malo zatim automobil stane. Usmjeri duge reflektorke, a mi se nagnemo kroz prozor i ugledamo crni ponor. Tek nakon nekih sto metara cesta se nastavljala.U našim životima su čuda uvijek prisutna. Nema čovjeka koji to ne može potvrditi. Ne vidi ih samo ona osoba koja hoda žmireći.



STOP, KAMO IDETE?



U Jugi je bila kriza s benzinom pa su donijeli čudan zakon po kojemu su na parne datume vozili automobili s parnim brojem tablica, a na neparne oni s neparnim.

Žurili smo se u Zagreb nakon predstave jer nas može zahvatiti parni dan, a to su onda globe, oduzimanje vozačke dozvole i slično. Počela je padati kiša. Klokotala je po prozorima, a cerada kojom su bile prekrivene kulise lepršala je zrakom.

Sjedim u svojoj fotelji koja igra u predstavi, iza mene krš pun rekvizita, lonaca, stolaca, kuhinjski ormar i slično. Na dnu kombija sjede dvojica naših tehničara — dva savršena momka. Oni su postavljali scenu, Šovi prali i glačali košulje, bili nam konobari, nosači kovčega, bolničari, savjetnici i biljeteri. Šovo i ja smo ih jako cijenili, a oni su nam bili potpuno predani. Vozač je bio “ambasador Beli”, najbolji šofer svih vremena. Mogao je ne spavati i ništa ne jesti; za život su mu trebali kava, cigara i sokovi. Tako cijele dane. Do njega je sjedio naš kralj Fabijan Veliki. Svi smo ga obožavali i dopustili mu da kraljuje koliko god želi i može. No, nikad se nije isticao, makar je bio na svom vrhu. Nosio je svoj slavonski šešir i zbog njega bio za glavu viši.
Već smo skoro došli do Zagreba kad nas zaustavi policija. Počeli su propovijedati: “Zar vi ne znate da ste prekršili pravila o vožnji?” — i svijetlili po unutrašnjosti kombija velikom baterijom. “Kakav vi to teret prevozite?” — svijetlio je policajac po ceradi i uokolo. Onda osvijetli našeg Fabijana Velikog i ne može progovoriti od čuda što u tom kršu radi jedan Šovagović. Pita ga da li se seli...

Dođe drugi milček, Šovu zove “kume”. Dođe treći, koji odmah ode po rakiju. Pitaju tko su ljudi u kombiju. Glumci, a tu na fotelji je Tereza Kesovija koja je zadrijemala. Kad su sve to čuli i dobro se nagledali Šove, pustili su nas bez globe, zahvaljujući nam što smo naišli baš na njihovu patrolu.

Vozač Beli je dao gas. Mene nisu provjeravali, vidjeli su samo moju crvenu kosu. Tako smo se proklizali kroz zapreke kao na sanjkama.



BUBE U UHU



Radili smo u Gavelli “Bube u uhu” koje je režirao V. Gerić. Igrala sam glavnu ulogu. Radilo se usklađeno, no ipak, jednog sam se dana zamjerila kolegici Nadi Subotić. Dalje smo radile zajedno, ali nismo razgovarale. Igrale smo najbolje prijateljice, što smo u životu i bile. Pred vrata je došla premijera, a mi još ne razgovaramo. Naš kolega Ljubomir Kapor, koji je također igrao u predstavi, odlučio je da nas pod svaku cijenu pomiri; otišao je u cvjećarnicu, kupio golemi buket cvijeća i naslovio na Nadu i mene. Popratni tekst koji je napisao glasio je: “Pa ipak ste vi najbolje prijateljice.” Kad je izišao iz cvjećarnice na ulicu, “pauk” mu je pokupio automobil, a dok je došao do kazališta mi smo se već pomirile.


U DUBROVNIKU



Igrala sam u Goldonijevom “Lašcu”. Dvije ljepotice na balkonu koketiraju s gradskim udvaračem lašcem. Scenografija dočarava Veneciju i ima puno malih mostića s uskim gradskim ulicama. Nasred pozornice je visoka kuća s malim balkonom. Ispod balkona lažac udvara damama: “... Vi, divne pale zvijezde...” Na te pale zvijezde ja moram malo oštrije prosvjedovati, pa kažem: “Što ste rekli, da smo mi pale zvijezde?” — i malo se previše približim rubu balkona. Cijela kuća se počela tresti. Počele su škripati daske i popuštati željezni utezi koji drže kulise te se sve sklizalo po podu. Dugo je trajalo hoće li ili neće sve popustiti i sruštiti se u duboki, crni nerasvijetljeni orkestar.

Kad smo se ipak počeli rušiti, prvo smo krenuli prema mostićima i improviziranim kanalima, a onda ravno u dubinu orkestra. Ja sam vrisnula svoj “visoki C”, tako da su se uznemirili svi glumci u garderobama. Zadnji čas je spušten zastor, i ja sam, zajedno s cijelim balkonom kojeg sam nosila sa sobom, zapela o zastor. Srećom! Kod pada su nam se podigle krinoline. Jedna je žena u publici pala u nesvijest i svi su se jako uznemirili. Kako se nama nije ništa dogodilo, ne sjećam se jesam li se uopće natukla, a isto tako i kolegica Lučka.

Odlučili su da se predstava nastavi igrati. Užasno smo se bojale balkona, ali tehnika je rekla da je sigurno. Morale smo ponoviti istu scenu u kojoj smo sletjele s balkona, pa kad je glumac govorio: “A te dvije pale zvijezde...”, publika je deset minuta pljeskala. I za hrabrost i za pretrpljeni strah. Stradun je za nama još dugo vikao: “Dvije pale zvijezde.” Ulica i kazalište nisu nigdje tako usko povezani kao u Dubrovniku.



PRIČE IZ BEČKE ŠUME



“Priče iz bečke šume” režirao je Kosta Spajić. Bila je to jako slavna predstava za kartu više. Publika me u toj predstavi jako voljela. Igrali smo scenu kupanja u Dunavu. Iza nekog grma trebala sam skidati odjeću i ostati u kupaćem kostimu. Morala sam skinuti mider i sa svim stvarima ga ostaviti kraj grma. To se presvlačenje odvijalo u grču plača, a kad bi se mider spustio do nogu, obično bih ga dignula zamahom noge. No, tad mi je snaga bila neusklađena pa je mider odletio jednom gospodinu ravno u lice.

Znajući da mider mora ostati na sceni kao važan rekvizit za glumu drugog glumca, bila sam u neprilici. Kad je mider letio prema gledalištu ja sam vikala: “Odletio mi mider u Dunav.” Publika se smijala. Što sad trebam učiniti? Da ga idem tražiti u gledalište? Iznenada kažem: “Bože, daj da puhne vjetar i da mi mider doleti.” I gospodin mi ga točno na šlagvort baci na scenu. Zapljeskala je cijela dvorana.

Jednog ljeta na kupanju kod hotela “Argentina” u Dubrovniku jedan zgodan gospodin mi se obrati i kaže: “Znate li vi tko sam ja? Ja sam onaj koji vam je po vjetru u Bečkim pričama poslao mider na scenu.”



KAKO JE TO BILO KOD HISTRIONA?!



Kod Histriona sam igrala u predstavi “Grička vještica” u režiji Mire Međimorca. Bila je to predugačka i pomalo, da budem iskrena, po osobnom sudu, dosadna predstava. No, publika voli i takve predstave, ukoliko u njoj igraju glumci-ljubimci… Spremna je na vjetru i kiši smrzavati se do besvijesti, samo kako bi ih gledala… Pogotovo, ako su te predstave histrionske, jer Histrioni u Zagrebu, a i u Hrvatskoj, zbog svojeg rada i svojeg Vođe: Velikog Histriona Viteza, uživaju isto toliko veliki ugled...

Te su nam godine klimatske prognoze bile loše, a mi smo svaku večer igrali na Opatovini pod otvorenim zvijezdama neba. Večer je bila vrlo teška i nebom se premještali ogromni crni oblaci. Svakog časa smo očekivali prolom oblaka. Glumci su vodili komad žustro i u dobrom tempu... Jer, ako se predstava odigra više od polovice, od Velikog smo Viteza dobivali cijeli honorar i nismo bili dužni predstavu ponoviti. Scene Marije Terezije su na samom kraju komada i bilo je neizvjesno hoću li stići na binu od kiše. Toga puta sam stigla. Odglumila sam scenu sa Nerom (Enom Begović) i krenula u vrlo značajnu scenu kada carica čita svoj proglas tajniku Van Swietenu o ukidanju progona i spaljivanju vještica. Taj proglas je suština samog komada i ja sam ga čitala iz “petnih žila” tolikom snagom da sam sva vibrirala. Ne moram naglašavati koliko sam ljubila tu ulogu, tu divnu caricu, tu veliku ženu koja je stvarala veliku povijest čovječanstva, tako da je uopće nisam glumila, jer je ona ušla u sve pore tijela i vladala mnome. Međutim, kiša je bila toliko pristojna pa se samo najavljivala, kao da kuca na vrata — sa velikim svojim kapima. Na svaki metar spustilo bi se jedno veliko zrno. No, to se još dalo podnijeti, obziro na kostime, perike, šešire, pelerine... Kiša je teško dopirala do tijela jedino ako bi se prolio oblak. Sve se dalo podnijeti, (publika je otvorila kišobrane) do momenta kada moram otvoriti veliki svitak sa proklamacijama o promjeni stava prema Jezuitima i slobodi... Kiša je počela padati. U publici veći metež, ali nitko ne odlazi. Oni koji nisu imali kišobrane stavljaju najlon vrećice na glavu. Ja čekam, ne otvaram proglas, oni čekaju što će dalje biti. Ne odlaze oni, ne odlazim ni ja. Kiša pljušti, zagledam se u nebo. Kiša mi se toči po licu i kažem: “Bože, ako voliš svoju caricu i ako ti je stalo da ispravim nepravdu koju su božji službenici učinili nedužnom svijetu, dozvoli da pročitam ovaj proglas, kad već nisi spriječio da popovi pale đavla nego i tijelo žene. Trebali su paliti đavla a žene pustiti na miru (u publici je bio urnebes). Kler nije znao gdje se đavo nalazi i da li se on može uopće spaliti.” — opet veliki aplauz. Glumci su se sklonili ispod krošnje stabla koja se nadvila nad pozornicom. Na sred pozornice ja sama prepuštena kiši i zbivanjima neba i oblaka. Onda nastavim, jer kako ću dalje kad kiša nije prestala i Bog mi nije uvažio želju da kiša prestane pa se i dalje moram snalaziti da caricu ne ponizim. “Bože, ti si taj dekret ostvario, bila ti je puna kapa paleži i smrti, zato mi ne daš da se ja proslavljam jer to je sve tvoja zasluga, tvoja želja” — a ne želja carice i pobjegnem vrišteći pred pljuskom koji se takvom žestinom obrušio da nisam vidjela stube na koje sam morala zakoračiti i skoro pala.
Honorar sam dobila iako nisam odglumila do kraja. Publika je bila zadovoljna jer je bila svjedokom kako je to kad se u glumu umiješa tako snažan element kao što je prirodna pojava neobuzdane energije.



GLUMAC BEZ ZUBA



Publika ne može zamisliti kakve se sve strahote mogu događati na pozornici. Na ljetnim igrama u Dubrovniku je tijekom velikog monologa jednom slavnom glumcu ispao prednji zub. Glumci su vidjeli u kakvoj je amplitudi padao i koju je putanju zub imao dok se nije izgubio negdje na zelenoj ledini. Glumac je morao nastaviti glumu bez prednjeg zuba. Kad je predstava bila gotova, da bi se iskazalo poštovanje prvaku, svi su glumci tražili zub do kasno u noć. I našli su ga.



MAJSTORI IMPROVIZATORI


Krešimir Zidarić — glumac, direktor kazališta i moj vjenčani kum (s Vančom Kljakovićem) imao je sjajnu maštu, a njegov najbolji prijatelj Mirko Vojković bio je izvršitelj njegovih zamisli. Bili su to majstori improvizatori, izumitelji zafrkancija. Na turneji s njima uvijek bi prijetila opasnost da iščašiš vilicu od smijeha, ili da je ne možeš skupiti i zatvoriti usta. Jednom me je Krešo tražio ključ od naše sobe jer je htio zaplašiti moju cimericu Nadu Subotić. Zamislio je sakriti se u ormar i kad mi legnemo, on će izvesti neku svoju čaroliju u ormaru. Međutim, čim smo ušle u sobu, iz ormara se začula velika treska i zapomaganje. Kao prvo, propalo je dno, a kako je to bio montažni ormar, cijeli se ormar počeo rastavljati na plohe. Nada je vrištala. Dobro da nije pala u nesvijest. Srećom smo ujutro morali rano otputovati u drugi grad, pa nismo imali obračun s hotelom.

Na nekom ukočenom prijemu u Istri, koji su nam priredili “gradski oci”, odbornik je bio u panici i nije znao izreći pozdravnu govoranciju. Bio je po izgledu šuster, a dalje je sve jasno. Stol pun hrane, a nitko da se opusti i otvori usta. Kad smo mi glumice došle za stol, Krešo nas je predstavio kao “narodne pevaljke”, na što se odbornik sav raspametio da se može družiti s “narodnim pevaljkama”, i slavlje se otkvačilo. Kad smo ga kasnije pitali zašto nas je tako predstavio, rekao je: “Kako ne shvaćate, ja sam mu pomogao da se oslobodi, pevaljke i narodni guslari — to je svijet koji on razumije.


KAKO LJUBICA JOVIĆ SOLI ZEMLJU



Baš je bila prekrasna nedjelja u ljetnikovcu dr. Smerdela i njegove prelijepe supruge Jelene. Druženje je bilo organizirano tako da su muški radili teže poslove, a žene bile ukras i užitak za oči. Kod pečenja na vatri se zaključilo da u kući nema ni zrna soli, pa smo Ljubica Jović i ja dobile zadatak da odemo u selo po sol.
Spuštale smo se niz brijeg pa dalje kroz rijetku jasenovu šumicu punu korijenja izvan zemlje. Kad smo stale pred kuću prvog susjeda, uznemirili su se veliki psi i počeli jako lajati. Od laveža su se probudile guske i lepetale krilima. Kokoši su samo prestrašeno škiljile tražeći zrnje po zemlji.

Konačno se otvore prozori i pojave se glave. Kad su prepoznali Ljubicu Jović, skoro im se od zaprepaštenja srušio krov stare šupe. Dogodilo se čudo, ekran je oživio! Ušli smo u kuću. Nije bilo kraja pitanjima, a uz to se točila šljiva, rezala šunka, nosila juha... Oni nikako da shvate da je čudo s ekrana sada u njihovoj kući, i da je došlo moliti šalicu soli.

Konačno smo krenule kroz šumarak pun korijenja prema ljetnikovcu. Ljuba je inzistirala da ona nosi šalicu soli. Uspinjanje nam baš nije išlo s lakoćom, i dogodilo se da je Ljubi zapela noga za jasenov korijen. Počela je padati dugo kao na usporenom filmu, a iz šalice se prosipavala sol. Kad se našla na zemlji, šalica je bila potpuno prazna. Što sada? Sol se nije mogla pokupiti sa zemlje.
Hitro napravimo plan i uputimo se na drugi brežuljak po šalicu soli. Ispred te kuće ponovilo se sve isto, samo što nije bilo gusaka (osim nas dvije), i opet žele da ostanemo na ručku, popijemo domaću... Probudili smo staru baku koja je drijemala iza ručka. Svi obožavaju Jovićku kao Lauru u Registraturi. Skupila se i djeca, ne znam otkud. Mene pitaju koliko sam imala brakova (ja sam čudo, kao žene sa zmijom oko vrata u cirkusu). Pokazuju nam slike s firmanja, vjenčanja, pa nećakinju koja nam recitira (bit će glumica). Soli, soli, mi trebamo samo malo soli! Ali ni oni baš nemaju soli, samo jednu jušnu žlicu, pa nam pokazuju dolje kuću s ljutim cuckima, oni sigurno imaju soli. Tamo smo već bile.

Vratile smo se u ljetnikovac. Sunce je već odhodalo dio svog svakidašnjeg puta. Zatekli smo društvo za stolom u vrtu kako mirno sjedi probavljajući obilje hrane.
Lijepa Jelena je našla cijelu kilu soli u kutu kredenca od pravog hrastovog drva.




DOGAÐAJI U KEREMPUHU



“Gospoda i drugovi” od F. Hadžića je bila briljantna predstava. Režirao je G. Paro, publika ju je obožavala jer se na sve moguće načine rugala komunizmu. Igrali smo je u Njemačkoj, Austriji, Rusiji, Italiji...

Kad smo doletjeli u Moskvu sa smrdljivim Tupoljevom i odsjeli u ogromnom hotelu ''Ukrajinskaja'' sve su se naše životne navike morale odbaciti jer tamo vladaju druga pravila života od restorana, kupovanja čak i kazališta. Sve je okrenuto naglavačke. Bilo je to 1985. g. kada se u Moskvi prvi puta počeo prodavati sladoled “amarožnoje” na cesti. Dok ovo pišem gledam sliku predsjednika Putina u “Gloriji” kako se sa Elizabetom II vozi u kraljevskoj kočiji oko dvorca Windsor. Jedan ruski predak iz obitelji Romanov ženidbom je ušao u lozu Tjudor, a to izgleda Englezi nisu zaboravili, iako su svi Romanovi ucmekani od komunizma engleski dvor daje počast ruskom predsjedniku na kraljevski način. To nije za vjerovati. Kažu da je današnja Moskva najeuropiziraniji grad na svijetu. Ja se sjećam drukčije Moskve u kojoj se moralo biti oprezan na svakom koraku i u svakom smilsu jer su svi došljaci sa zapada bili neprijatelji komunizmu.
Prije predstave Fadil nas je pozvao na sastanak i upoznao svakog člana na mjesta u tekstu koja bi mogla izazvati skandal zbog našeg slobodnijeg gledanja na komunizam. Ja sam bila najveći problem, jer su me pojedini prizori u komadu provocirali da odbrbljam sve ono što me godinama peklo u želucu kao živa žeravica. Fadil mi je dao do znanja do kuda mogu ići slobodno a kuda nikako. Međutim kad se predstava zaigrala, publika je imala simultani prijevod i kad sam osjetila da publika želi čuti ono što se brani i kad je moj prvi pokušaj šale na komunizam bio prihvaćen s urnebesnim odobravanjem, otkočila sam svoje brenze. Kako kažu naši Zagorci “naj brenza onaj koji brenze ima” i to je bio pun pogodak.

Drugi dan Fadil nije sjedao za moj stol. Nije me gledao u oči. Izbjegavao me. Treći dan kad je izašla pohvalna kritika i kad su svi mediji hvalili našu slobodu govora Fadil je sjeo za moj stol, čak se sa mnom šalio. Bio je prezadovoljan ishodom stvari, a bome i svi mi. Slavili smo u klubu kazališta gdje su nam pekli palačinke cijelu noć nalijevala se votka, pjevale se pjesme uz balalajku. Stare pjesme Dunajevskog iz slavnih ruskih mjusikla koje smo gledali u kinima poslije Drugog svjetskog rata. Tako da je zaista bilo “raspašoj”.



TITO, GAVELLA, KRLEŽA I PAPA ROGOZ



Predstave za otvorenje dramskog kazališta u Frankopanskoj su bile spremne ali nije bila završena restauracija zgrade pa smo otišli u Beograd i igrali predstave u pozorištu na Crvenom krstu. Bila je panika oko smještaja jer je 1953. godina, bio je VIII kongres komunističke Partije i bilo je crvenih iz cijelog svijeta.

Nije bilo hotela, neki su glumci spavali u sirotinjskim prenoćištima. Nela Eržišnik i ja smo se odlučile za prenoćište u garderobi pozorišta. To je bilo sasvim u redu, a imalo je samo jedan nedostatak – to da smo do kupaonice morale proći kroz mali glumački salon.

Tako smo se predvečer spremale za izlazak dok je na pozornici trajala proba “U logoru” Miroslava Krleže, kojeg smo zatekle u salonu kako razgovara sa našom garderobijerkom Pepicom. Nas dvije gole, zaogrnute malim ručnicima kada smo ga ugledale samo smo izustile u jedan glas: “Aaaaaah” i prošle kroz salon kao da ne znamo tko je on. Pepica je govorila cijelo vrijeme, a naš Miroslavac slušao.

Bila je to Pepica izvrnutih misli i zaključaka, kao da na njezinim kablovima nije bilo utičnica. A Krležu je upoznala u Samoboru kod neke dične familije kojima je spremala i tako je upoznala književnika.

Ona je bila živa smijurija. Jednom nam se tužila kako je jako bole noge jer ima kleptomaniju u nogama. Njoj jet to bilo sasvim logično. Ako je kleptomanija bolest vezana za ruke, zašto bi se isključile noge?

Jednom nam je tumačila da Samobor ima bolju klimu od Zagreba jer je bliži ekvatoru.

Izgleda da je autoru bilo zabavnije sjediti u salonu nego gledati ono što je napisao. To nije lako! Pepica je bila zanimljiva.

Drugi dan je VIII. kongres završio no nama je maršal u pozorištu priredio susret. Na tom se susretu nije ni jelo, ni pilo niti pušilo (pušio je samo maršal koji je kraj svojeg stola imao ogromnu pepeljaru) i cijelo se vrijeme stajalo. Niti jednog stolca nije bilo u sali. Stajalo se četiri sata. Iza Titekovih leđa stajao je naš doktor Gavella. Izgledao je kao da se zacementirao. Oko njega su stajali Krča, Lasta, Radojević jer su imali dogovor da paze na doctora da ne “provjetri jezik” na krivom mjestu i vremenu te da mu uskaču u pomoć.

Doctor je uvijek bio neposredan i iskren kao dijete, a znalo se da mu “crveni” nisu “po ćeifu”. Međutim, maršal se uopće nije obraćao doktoru, kao da ga nema… Pričao je o nekim partizanskim družinama koje su glumile, uglavnom kao što teist priča samo o Bogu, tako je on govorio i propagirao komunizam kao veliku žilu u kulturi.
Nakon stajanja od nekoliko sati približio se maršalu papa Rogoz. Mora se znati da po protokolu nitko ne može ući u maršalov krug, gdje se on može slobodno kretati da mu nitko ne puše u nos ili smrdi po šljivovici ili nosi nekakvu klicu… Ali, papa Rogoz je ušao u krug njegove velike aure i počeo je cirkus.

Prvo mu je rekao: “Zašto ne sjedneš, nije ti teško stajati?”. Bila je u prikrajku za njega stolica. Maršal se počeo smijati, rekao je da je pratio njegov povratak iz Čehoslovačke nakon rezolucije Informbiroa… Sada se papa razvezao i rekao: “Dok sam se vraćao vlakom u zemlju, u postaji na granici bila je tvoja ogromna slika. Moja me žena pitala tko je to na slici. Kada sam joj odgovorio, rekla je – Tito je fajn dečko.”
Sala se prepolovila od smijeha, kasnije je sve bilo u tom tonu i Tito se zabavljao, stajao i pušio najskuplje kubanske cigare, Castrov poklon.

Gavella je nestao već na samom početku. On ne bi mogao prešutjeti da je čuo kako papa Rogoz pita maršala: “Je li teško upravljati državom?” Sigurna sam da bi doktor nešto šarf odgovorio.

Tito je imao veliki utjecaj na ljude, djelovao je nekom posebnošću pa si ga morao voljeti. Jednostavno imao je osobine karizmatika…



NA SLAVLJE KOD MARŠALA
I ETAPA



Sačekali smo Terezu Kesoviju na dubrovačkom aerodromu jer se vraćala iz Pariza, malo zatim krenuli na sv. Stefan u velikom crnom mercedesu koji je bio poslan iz maršalata sa šoferom policajcem.
Bula ju je upozorio da u autu ne priča kako je prošla carinu. Međutim tijekom putovanja Tere započne priču što je sve uspjela na carini… A, Bula joj je davao znakove i ona se sjeti i cijeli događaj preseli u drugo vrijeme. Nekako se snašla.
Vozili smo se po mračnim cestama bez ijednog auta u prometu. Šofer nam je rekao da su brda puna vojske koja osigurava ono što će se zbivati.
Vožnja je bila duga i zamorna, svi smo lagano drijemali.
Kad se Tere razbudila, opet je započela nedovršenu priču sa carinom jako ponosna što ih je “prešla”.
Na to joj kaže vozač: “Niste vi nikoga nadmudrili, oni su točno znali što vi nosite, ali vi ste naša ljubimica pa su vam “progledali kroz prste”.
Tako je počela prva etapa slavlja Nove godine.

II ETAPA – PRIPREME ZA SLAVLJE

Muzičari su svako jutro imali probe i Dragić je bio jako zaposlen pa sam sjedila u kafiću ispred recepcije hotela u kojem je odsjela Maršalova svita, dok je Maršal bio u svojem apartmanu na Miločeru, bivša kuća kralja Aleksandra.
Svakog sam jutra sjedila uz kavu sa Veljkom Vlahovićem koji mi je pričao o španjolskom ratu, o druženju sa E. Hemingwayem i svojim studentskim danima u Parizu dok je studirao avionsku arhitekturu.
Bio je izuzetna osoba, lijepog izgleda, europskih manira i inteligencije… Svakoga dana u isto vrijeme pristupio bi jedan gospodin, naklonio se, a to je bio znak da je kraj našim razgovorima. Uvijek bi mi se zahvalio na druženju i otišao sa drugom svojom pratnjom.
Kad je došlo slavlje Nove godine više ga nisam vidjela. Očito ga cirkus nije privlačio. Vidjela sam ga zatim samo na televiziji, jer je bio desna ruka Maršala.

III ETAPA – NAKON SLAVLJA

Jedva smo preživjeli slavlje Nove godine. Konobari su nam drugi dan rekli da je Maršal popio osamnaest čaša Chivas – regala. Njegov omiljeni viski. Nije bio pijan i nije do jutra trebao ići na WC.
Drugi dan smo se protezali po hotelskim salonima. I dalje je sve bilo isplanirano. Nela Eržišnik je zamoljena da ponovi svoj nastup, a svi smo se tome radovali jer je ona bila naprosto savršena. Na Staru godinu kad je počeo njezin nastup – sve je stalo. U salu su došli kuhari s velikim kapama, kuharice, recepcioneri, konobari… Nitko nije htio propustiti njezin show.
Jedno poslijepodne bila je projekcija Bulajićevog filma. Dragić i ja smo sjedili u salonu sa Veljkom Bulajićem kad se iznenada stvori maršal sa svitom i kad je vidio redatelja, kaže: “ Bogati Veljko, ti tu sjediš, a ja ću sam gledati tvoj film. Ako budeš tu sjedio kome ću onda pljeskati, bogati?”
I Bulajić sa svitom pojuri na svoju projekciju.
Ja sam se odlučila prošetati s Dragićem držeći ga za ruku.
Kao da sam slutila da tu ruku više nikad neću moći držati u svojoj.




iz filmskog života:




Što je lijepo, umire u čovjeku, ali ne umire u umjetnosti.
Leonardo Da Vinci


Umjetnost i religije više ne pobuđuju poštovanje, zatrto je bezosjećajnošću.
Borghes

Život je presurov, treba nam više bajki.



SVE U JEDNOM DANU



U tom televizijskom filmu igrali su sami velikani hrvatskog glumišta, a režirao je Vanča Kljaković.

Jednog dana dođe na snimanje Ivo Serdar s rukom u gipsu. Snimatelj je dao sve od sebe da se ruka ne vidi u kadru.

Kad je došla stanka, Vanča i ja smo otišli na glavnu poštu platiti račune. Neki prolaznik ne zadrži vrata pa me ona opale “po čelenki”. Morali smo na hitnu da mi to srede.

Vratimo se na snimanje. U susret nam ide Relja Bašić držeći cipelu u ruci. U pauzi je Relja skočio na Šalatu do tenis kluba, poskliznuo se — i eto noge u longeti.

Ostali su zdravi samo Špiro Guberina i Zvonko Torjanac, ali oni su sve svoje sekvence odsnimili. Ekipa je morala prekinuti snimanje i čekati da se naša trojka oporavi.



MORAVICE


Nekad su glavne uloge u našim filmovima igrali glumci iz susjedne republike. Redatelji su to komentirali da se tako jedino može prodati ako igraju glumci iz ćirilice. Ali to je samo domaća patka bre, na buzaru.

Pavle Vujisić je igrao u “Seljačkoj buni” feudalca Tahija. Govorio je starozagorski tako senzacionalno dobro, da se srušiš u potok. Volio je zagorski kiseliš od kojeg ti se zapali mozak pa cvrči kao na vatri. Pavle je kad nije radio — pio, a kad nije pio — spavao bi. I tako je jednom zaspao u vlaku dok je išao na snimanje u Istru. No, kad je vlak stao, probudi se, pogleda kroz prozor i pročita na postaji: Srpske Moravice. I kaže: “Uh, majku ti milu ljubim, ja seo u voz koji vozi u suprotni smer i sada sam u Srbiji — moram za dva sata snimati na Reci. Milu ti sestru, da ti sestru bre!” Raskolači on svoje okrugle oči kao dva zrela oskoruša, a ono zrikavo oko još više zazriče i bespomoćno se preda sudbini voza koji je već krenuo u...

Od tog dana Srpske su Moravice postale Hrvatske Moravice, da se ne dogodi da se srpski glumac probudi na pruzi i ne zna u kojoj je zemlji.




MADLEN MON AMOUR



Snimala sam glavnu ulogu u Žižićevom filmu “Madlen mon amour”, koji je u Veneciji dobio nagradu za kratki igrani film. Bio je to briljantan film. Uglavnom sam igrala u svim njegovim kratkim igranim filmovima na kojima je učio. Kad je naučio i dobio cjelovečernji film, mene je zamijenio s Vjeročkom Žagar.
“Madlen” smo snimali u Palmotićevoj ulici u iznamljenom studiju. Snimali smo doslovce cijele dane. Za ručak smo imali kratke stanke, a preko puta studija bio je neki neugledni birc sa srdelama i crnim vinom. Jednog sam se dana u studiju našla sama. Svi su u galopu otrčali na crnjak preko puta. Nisam se imala vremena presvući jer su stanke bile prekratke, a nisam imala ništa prigodno da se ogrnem. Odlučila sam kao Madlen pretrčati do birca. Međutim, tom trčanju nikad kraja... Meni se samo činilo da je birc blizu. Automobili su prolazili i mnogi pogledi protjecali su kraj mene. Na cesti ljudi koliko hoćeš. Nije mi bilo lako trčati u svilenim papučama s visokim petama i golemim marabuima.

Kad sam već gotovo bila pred ciljem da odahnem od sablazni koju sam izazivala, zaustavi me neka gospođa i kaže: “Gospođo, zaboravili ste skinuti lokviklere s kose.” A ja sam bila u spavaćici s razgolićenim dekolteom; grudima podignutim do brade, a na spavaćici svileni, prozirni penjoar. Na glavi mi je bila plava perika puna velikih kovrča, s dva šarena uvijača. Jaka šminka s umjetnim trepavicama, veliki crni madež nasred lica... Gospođu su zasmetali samo vikleri, drugo joj se valjda činilo u redu. Svašta!

N. D. Walsch u Razgovoru s Bogom kaže: “Na kraju života spoznat ćete da ništa što ste radili nije bilo važno — važno je samo tko ste bili dok ste to radili.” Odgovor na pitanje što sam bila dok sam to radila jest da sam očito bila budala. Kad se glumci zaigraju, uvijek ispadne bućkuriš. Kontrola je nužna.




NAJTEŽA SCENA U SELJAČKOJ BUNI



Najviše sam se bojala scena kad me u općem metežu nasilja i smrti Tahijev konjanik udari sjekirom po glavi i padnem na zemlju kraj zamrznutog potoka.

Na ledini gdje smo snimali živa je pokazivala minus 17 C.
Došao je dan snimanja. Ispod perike su mi stavili gumeni obuč koji ublažava svaki eventualni udarac. Pripreme za taj set su jako dugo trajale. Na jednoj strani seljaci, a na drugoj okićeni i moćni Tahijevci na konjima.
Zamolila sam redatelja V. Mimicu da me upozna s konjanikom koji će me ucmekati... Bio je to najbolji kaskader u zemlji. Pokazao mi je gumeno oružje kojim će me klepnuti, ali ni to nije umanjilo moj strah, jer je sve puno motika, sjekira, divljih konja i divljih statista.

Počelo je snimanje. Ja sam toliko vrištala da se konj bojao približiti, kaskader nije mogao doći do mene da me sjekirom ubije.
Konačno je kadar bio snimljen. Zakolutala sam teatralno očima, zavrtila tijelom u padu kraj potoka s jednom rukom u vodi, a zatim je obrana pala i konjanici su projahali u galopu iznad mog mrtvog tijela.

Kad je kadar snimljen, tehnika i učesnici su zapljeskali. Vidjela sam scenu na filmu i nije me se uopće dojmila. Toliko smo scenu dugo isprobavali da je trajalo satima, a na filmu je preletjela u sekundi. Bila sam očajna. Tako je to na filmu.
Ipak u životu sve dulje traje ili se uopće ne može mjeriti vrmenom u filmu.



JEL’ ME NETKO TRAŽIO?!



Bila sam pozvana na suradnju u tu humorističnu seriju, koja je prema ovim današnjima za Oscara. Uglavnom, imali su neku ideju kako iskoristiti moj glumački smisao za humor. Pitanje je da li su uopće mogli doći do razine gdje je u meni pohranjen smisao za humor. Svaka suradnja na televiziji koju su vodili nestručni voditelji okrenuta je naglavačke.

Cijeli moj humor se trebao odigrati na prozoru kuće ili na balkonu, a to je bila prava vratolomija za mene.

Prvo, kulisa kućnog prozora drugoga kata je bila klimava i na svaki moj pokret bi se jako zaljuljala. Morala sam se penjati po običnim drvenim ljestvama prislonjenim na papirnatu kulisu. Kad bih se popela na visinu skoro drugog kata, morala sam iskoračiti s ljestava i stati na pričvršćenu daščicu mjere moga stopala. Dolje nisam smjela pogledati jer bih se počela tresti od straha. Bez rukohvata sam morala prekoračiti prazninu u podu i stati uz prozor. Prozor je bio vrlo nizak i nije bilo preporučljivo naginjanje da ne padnem na trg pun veselih glumaca. Pridržavanje nije bilo preporuèeno jer bi se ljuljala cijela kulisa. Uglavnom, scene na prozoru bile su mi komatozne.

Onda je pisac premjestio radnju s prozora na balkon. Izgradili su mi drugu kuću od papira i letvica, a na balkonu je bilo još gore.

Uglavnom s razlogom nisam krovopokrivač, prvo jer to ne rade ženske, a balansiranje oko dimnjaka i rodinih gnijezda i nisam izabrala kao svoj stil. Pisac više nije znao što da radi sa mnom. Na kraju me popeo na visinu, pa me spustio na zemlju, a malo zatim me trknuo iz emisije.

Zatim je uredništvo televizije frknulo emisiju kroz prozor. S razlogom ili ne? Više je nije bilo. Hvala Bogu, preživjela sam.



DRŽ’TE LOPOVA



Uspjeli su me nagovoriti da vodim tu humoristiČnu emisiju. Ona mojem životu nikako nije bila potrebna, ali eto nisam je znala zaobići. Pristala sam na suradnju, a s time i na bezbroj neprilika.

Tehnički je bila teško izvediva jer smo tekst dobili zadnji čas, a vrlo često se mijenjao tijekom snimanja. Često bih dobivala cedulje s ispravcima teksta, ili bi tijekom snimanja tajnica kraj kamere držala tekst s promjenama, što ja obično ne bih vidjela, pa bi to pisali velikim slovima kao na plakatima.

Glumci vrlo često ne bi došli spremni pa bi nonšalantno preskočili nešto što je meni na kraju znalo manjkati u poanti.

Nitko me nije volio, a to me najviše boljelo i nedostajalo mi u samom procesu snimanja. Novac mi nije bio stimulans.

Morala sam isprobati novi kostim pa sam se dulje zadržala u garderobi i ostala zaključana. Proživljavala sam strahove od noći bez grijanja u studiju, na stolicama, s iskopčanom rasvjetom. U bunkeru! Kroz te bunkere danima nitko ne prolazi, hodnici su goleme podzemne hale. Uglavnom, imala sam sreću da je brava bila klimava i da sam je mogla razvaliti.

Nekoliko me dana boljela ruka i kralježnica. I to sam morala odraditi. Kad sam nakon sat vremena izašla iz zarobljeništva, cijela ekipa je još sjedila i ćaskala u kafeu. Nisu ni primjetili da mene nema.

Napisala sam pismo glavnom direktoru M. Galiću, u kojemu preporučam da uvedu pravilo iz kazališta: prije nego što se zaključaju prostorije, mora ih obići vatrogasac, portir ili dežurna noćna smjena... Nakon nekoliko dana srela sam direktora u studiju, a on se napravio kao da me ne poznaje i prošao kraj mene. Zar to nije prestrašno? Ima li toga u Zanzibaru? A kostimografkinja koja me je zaključala nije se uopæe ispričala. To se zove “kultura”. A ono što sam pretrpila u tom jednom satu moglo me koštati života, jer se bojim zatvorenog prostora.

Možda mi je to iskustvo bilo potrebno da više nikad u životu ništa ne radim za tu ustanovu punu kulture.


SER REDGRAVE U ZAGREBU



Bila sam pozvana na probu kostima u današnjem katoličkom sjemeništu u Voćarskoj ulici. Tamo je nekada Jadran film imao svoje urede, garderobe. Radio se film o ratu u američkoj koprodukciji. Po salama su miljili ustaše, njemački oficiri, veliko mnoštvo glumaca i statista a ja jedina žena. Kad su me garderobijerke obukle čekala sam ogled redatelja, koji mora imati nadzor nad svakim sudionikom. Bio je vrlo antipatičan. Kod nas je snimao neke scene iz slavne serije “Vjetrovi rata” sa Mičamom, Sejmuricom, itd. Dok sam čekala svoj ogled ispred mene stoji visoki, stasiti njemački oficir. S glumcima sam ugodno ćaskala. Ugodnu atmosferu mi je kvario visoki njemački oficir koji se držao odvojeno. Pa ja kažem: “Vi ste svi tako simpatièni, makar ste u ustaškim uniformama, samo ovaj stasiti Njemac pravi se Englez.” — Međutim, netko mi odgovori: “On se ne mora praviti Englez jer on je pravi Englez, to je slavni glumac, šekspirijanac ser D. Redgrev.” Kad je ser Redgrev čuo svoje prezime, okrenuo se prema meni sa očaravajuæim osmijehom i malim naklonom glave. Skoro sam propala u zemlju. Moj otac je znao reći: “Ne guraj se pred rudu.” — zbog tog guranja sam morala biti posramljena mnogo puta u životu.




U VOĆARNICI



Išla sam kupiti voće u trgovinu. Prodavačica mi reče: “Gospođo, ne kupujte voće. Malo prije je ovdje bio vaš muž i kupio mnogo voća.”

Kako takvo nešto moj muž nikada nije činio, ja je upitam: “Kako izgleda moj muž?”

“Ima crvenu kosu i brkove.” — odgovori mi.
“Ali moj muž nema crvene brkove, ni kosu. On je Dalmatinac.”
“Kako nema, a jučer je imao kad ste skupa bili na televiziji.”

Otkrile smo zabludu: radilo se o glumcu koji je na televiziji igrao mog muža.



KAKO JE KVRGIĆU BILO IGRATI SA MNOM


Snimali smo film za beogradsku “Avalu”. Kvrgić je igrao nekog dekadentnog slikara, a ja njegovu — za glavu višu — zaručnicu. Snimali smo na rukavcu Dunava. Scena je otprilike ovakva: on slika Dunav, ja se prikradam iza leđa i započne svađa u kojoj Perici trebam prilijepiti pljusku. Probali smo scenu mnogo puta, ali uvijek bez pljuske. Kad se počelo snimati, pljuska je morala pasti. Kako ja kao mlada glumica nisam imala nadzor nad sobom, sve sam igrala s “punim gasom”, pa sam opalila Pericu da je poletio i posrtao prema Dunavu. Budući da nije imao uporišta, bauljao je prema čamcu i pao u njega. A čamac se odvezao i počeo ploviti Dunavom. Kada se Perica osvijestio, bio je nasred riječnoga toka.

Potom se ekipa s riječnog snimanja preselila u brda prema Avali. Za te dijelove filma morala sam učiti voziti vespu, pa sam se danima vozikala po lijepom krajoliku. Baš je cijela ekipa ručala u nekoj “kafani”, kad Perica stiže na snimanje. Da bih ga uvjerila kao sam dobro naučila voziti vespu, zamolila sam ga za jednu vožnju. Cijela je ekipa bila zainteresirana za demonstraciju. Perica se smjesti na zadnje sjedalo, ja upalim motor i dodam gas te nakon nekoliko sekundi krenem. Međutim, motor je na zadnjem kotaču bio poduprt na nožice, pa kad sam dala gas i krenula, mehanizam se sklopio i udario svom snagom u zadnje sjedalo i Pericu izbacio u zrak. Izgledalo je kao kad konj ritne zadnjim nogama i izbaci jahača. To je bilo čisto čudo, jer se Perica opet našao na nogama neozlijeđen.



GLUMAC GLUMI NEPRIJATELJA



Kratka pauza na TV snimanju i glumci jurnuli u gostionicu na ručak. Jedan glumac prelazi cestu, približi mu se starija dama pa ga tiho upita: “Gospodine, pardon, kaj su se vratili naši?”
Glumac je bio u ustaškoj uniformi, jer je glumio takovu ulogu.
Kad mi je Emil to ispričao rekla sam: “Mnogi se nisu trebali vratiti, jer nikada nisu ni otišli”




AUTO TRUBI – MI SMO RODOLJUBI



Došlo je i moje zlatno doba, mislila sam tada. Željko Senečić napisao je scenarij, Vanča režirao, a ja glumila u komediji Mek Senetovog tipa. No, nitko nije volio to što smo radili, pa je serija u samom početku bila zaustavljena. Takve je komedije uvijek teško raditi jer se one uglavnom temelje na gegu, a izvesti ga uvijek je teži tehnički nego umjetnički zadatak.
Niti na jednom snimanju nisam prolazila kroz toliko neprilika kao tada. Igrala sam kratkovidnu Zdenku koja zamijeni staklenku senfa sa staklenkom mlijeka za skidanje šminke. Poznato je da se u procesu snimanja puno proba, a tek onda snima, a ja sam se na svim probama morala mazati senfom... Upalila mi se koža i morala sam biti pod liječničkim tretmanom. Kratkovidna Zdenka na lutriji dobiva skupocjeni auto kojega ne zna voziti. Tako ona vozi svojoj tetki po selu guske. Jedna me je prestrašena guska tako jako ugrizla za usnu da imam doživotni ožiljak. Dok sam to snimala, zaista nikad dotad nisam držala volan u rukama, a budući da su se trebale snimati vratolomije, ekipa je angažirala najboljeg vozača, našeg Schumachera, Jovicu Palikovića. On je maskiran u Zdenku s plavom perikom i kostimom izvodio vratolomne vožnje kao spuštanje stepenicama iz tržnice Dolac na Jelačićev trg.

Ali bilo je sekvenca gdje je kamera snimala izbliza i ja sam morala biti u autu. Za takve se prilike auto morao posebno preurediti: jedna su vrata izvađena i sve paljenje motora bilo je na žicama. Paliković je ležao ispod mojih nogu, a njegove su noge bila vani — na strani gdje nije bilo vratiju. Imala sam naočale s velikom dioptrijom, pa kad sam kroz njih gledala vrtilo mi se u glavi i povraćalo. Kamera je snimala onaj dio auta gdje je sve bilo normalno. U autu sam vozila svoju tetku. Snimali smo najteži kadar negdje blizu Velike Gorice, na velikoj livadi kroz koju vozi vlak. Zadaća nam je bila dovesti se cestom do tračnica, a na samim tračnicama nam crkne motor.
U daljini se vidi lokomotiva koje se opasno priližava zaustavljenom autu. Zdenka nešto mota oko paljenja, ali joj ne uspije. Tek kad se lokomotiva približi autu, Zdenka ga uspije pokrenuti i izbjeći opasnost. Dakle, mi moramo pokrenuti auto tek kad nam se lokomotiva približi na nekoliko metara. Pod nogama je ležao Paliković, držao naše živote u svojim rukama. Kako on nije mogao pratiti zbivanje na pruzi jer je nije mogao vidjeti, ja sam mu morala dati znak kad krenuti. Ja sam samo držala volan. Umirala sam od straha. Tad mi se mnogo živjelo i uvijek bih dala znak ranije, prerano po Vančinoj procjeni. Tu se radilo o sekundama. Nikad nisam bila sigurna hoće li Paliković uspjeti. Puno puta smo ponavljali, a Vanča je šizio. Onda sam shvatila da jednostavno moram izdržati da nam se lokomotiva priliži na nekoliko metara pa makar nas pregazila. Dala sam znak i u sekundi se auto pokrenuo s tračnica, a malo zatim je prozujao cijeli vlak. Danas to u filmskoj industriji rade kaskaderi i lutke. Gdje smo mi bili od toga? Tako nas se slabo plaćalo i malo poštovalo! Tehnika je napredovala, ali ne i čovjek.



NA SNIMANJU FILMA „HOĆU ŽIVJETI“ U BJELOVARU



Već me nekoliko puta zakačila uloga u kojoj moram znati voziti auto. Kod potpisivanju ugovora nitko te ne pita „Voziš ili ne voziš?“ – pa ja potpišem a istinu prešutim.

Jednom sam dobila jako dobru ponudu u talijanskoj koprodukciji. Morala sam znati voziti bicikl.
Bicikl sam vozila savršeno i na njemu znala izvoditi vratolomije i akrobacije, ali nisam imala slobodnih termina za snimanje.
Uzeli su Đurđu Ivezić, najljepšu glumicu toga vremena. Ona je potpisala ugovor, a nitko nije pitao: „Voziš ili ne voziš?“
Cijela uloga bila je samo na biciklu. Prelijepa mljekarica svaki dan uz rub logora vozi kante mlijeka logorašima.
Đurđa sjedne na bicikl i sruši se zajedno s kantama. Bila je koma. Na kraju su morali naći rješenje pa su bicikl vezali za sajlu itd.
Ne mogu se sasvim usporediti s prelijepom Đurđom jer sam išla u auto-školu, ali ne sa dovoljno sati vožnje, niti završnog ispita.
Zadatak u filmu da moram voziti veliki auto pun sanduka piva (igram krčmaricu, Šovagovićevu ljubavnicu), na prtljažniku iznad glave. Prvo moram proći prugu prije nego prođe vlak i spusti se rampa. To je išlo dobro.
Druga točka je da pokupim svoju susjedu koja čeka autobus na stanici. To je bilo već malo teže jer sam se morala zaustaviti pola metra od kamere. Upozorim kamermana na opreznost da se slučajno ne zaletim na njega.

Počne snimanje! Sretno prođem prugu, spusti se brklja i vlak prošišta prugom. Sad vozim prema kameri i kamermanu, za sada na životu. No prekasno bremzam pa kadar promašim za pola metra. Izašla sam iz kadra.
Redatelj M. Mikuljan sve strpljivo podnosi.

Bacaju se na mene šminkeri, pudraju nos, natežu mi bluzu, dižu grudnjak i grudi. Zombi mi okreće auto natrag na početnu poziciju.
Opet na znak prelazim prugu, spustila se brklja. Čujem buku lokomotive, šibam prema kameri, u oduševljenju zakočim tako naglo da se auto zatrese, a iz jedne boce počne teći pivo na moju glavu.
Bila sam za tren mokra jer se pivo nije prestalo istakati... Kamera snima, pivo curi na glavu.

Morala sam u selo gdje je bila smještena šminka i garderoba za sređivanje. Nastala je duga pauza pa su javili da će servirati ručak.

Pred kraj dana kad već jako blenda pada, moj su auto natovarili na policijski auto sa vučom-paukom. Ja sam se zajedno s kamerom vozikala prekrasnim krajolicima vrteći volan i glumeći sve one radnje kao da vozim.

Tada sam odlučila da me u životu drugi voze. Tako je ostalo do današnjeg dana.

Vozili su me, ali me nisu „prešli“.



iz privatnog života:



Veliko je umijeće prihvaćanja besmisla.
D Rostuhar

Knjiga se mijenja prema onome što joj pripisuje čitatelj.
Zdenka Heršak

Glupost ima neizmjeran broj pomagača. Mudrost samo jednoga – mudrost.
Zdenka Heršak



KAKO VARAM TKO SAM


Kad izađem na ulicu, doznam svakakve tajne o sebi. Pa tako još teže prepoznam pravu istinu tko sam. O sebi sam čula svakakve gadosti. Da sam “zarajtala” jahtu svog muža, niti jednom me muž nije provozao s tuđom jahtom, a pogotovo ne svojom. Najčešće me ljudi zapitkuju koliko sam se puta udavala. Oni malo pametniji pitaju kako mi glumci učimo tekstove i kako ih ne pobrkamo s drugim tekstovima. Mnogima je neobična naša transformacija ili kako se u svakodnevnom životu oslobađamo likova koje glumimo? Često me ljudi ne prepoznaju pa se muče oko sjećanja, a ja tada još više skrećem u krivo, pa kažem da me poznaju zato jer imam kiosk na Kvatriću i oni od mene svaki dan kupuju zelenjavu. Ali ima nekih koji mi ne vjeruju.
U toplicama se neki simpatični seljak danima mučio kako me pozna, ali ne zna odakle? “Kako me ne bi poznavali” — velim ja njemu — “kad sam ja konobarica u hotelu.” Jednog smo se dana našli kraj recepcije hotela i on meni kaže: “To bi bio posao za vas da radite na recepciji, vi ste ipak fina ženska”. Kako smo se nalazili na terapijama, on se prema meni ponašao “džentlmenski”, dodavao mi ručnik, ustupao bolji stolac i sl... I, govori pred svima kako je on udovac, ima bogato gazdinstvo i da bismo mi bili lijepi par. I tako je to trajalo. Kad je jednog dana fizioterapeutkinja odala moju tajnu i rekla mu tko sam, bio je u čudu i nije progovorio ni riječ. Nekoliko dana iza toga nisam ga više sretala. Možda je gajio krive nade jer sam ja prema njemu bila jako susretljiva i bilo mi je lijepo u njegovom društvu. To je možda bila presurova igra.





NA DUHOVNOM SEMINARU



Bio je seminar u nekoj dvorani daleko izvan grada pa su nas razvozili oni koji su imali automobile.

Ostala sam sama u autu s vozačicom, jer smo sve ostale razvezli po mjestu stanovanja. Onda mi gospođa kaže: “Jeste li vidjeli neku glumicu koja je navodno bila na seminaru?” odgovorila sam da nisam, no ona će: “Ne znam što su se svi uskomešali zbog te glumice.” Ne znam ni ja. Pa će dalje: “Doduše, ja već dulje vrijeme živim u Njemačkoj, ali bih svejedno prepoznala da je među nama bila neka glumica. Jeste li je vidjeli?” Vožnju i razgovor smo završile složivši se da niti jedna osoba nije izgledala kao glumica, a to je bila najbolja procjena za osobu kakva sam ja.


VREĆA KRUMPIRA LJUBICE JOVIĆ


Obje smo žudjele za tjelesnom igrom u prirodi, a kako stanujem u kvartu na Voćarskoj, mogle smo birati livade za naše ludosti, loptanja i trčanja.
Jednog smo dana kupovali vreće krumpira od trgovca s kamionom. Tada me je Ljuba zamolila bi li ona mogla kupiti jednu vreću krumpira koji bi bio spremljen u našoj smočnici, pa kad ona dođe na loptanje na livadu, svaki će si puta odnijeti krumpira u košarici. Tako se ne bi trebala bojati da će gladovati.
Došla je oskudna zima. Novac nije stizao. Kuhao se i pekao krumpir na sto načina.
Ljubica nije dolazila ni na loptanje ni s košaricom po svoj krumpir. Zapravo, tada je potpisala ugovor za glavnu ulogu u Registraturi, i napunili su joj se džepovi pa se nije ni sjetila svoje vreće krumpira u mojoj ostavi. Srećom! Mi smo pojeli sve naše krumpire i prijetila nam je glad. Otvorili smo Ljubičinu vreću i tako preživjeli.



PRIJATELJ GLUMACA



Adem Čejvan, koji je nakon zagrebačkog HNK-a bio banjalučki glumac, ispričao nam je tragičan doživljaj.
Njegov najbolji prijatelj dr. Jović (stric Ljubice Jović) pitao je svog najboljeg prijatelja Adema kakvo mu je bilo stanje svijesti kad ga je hvatao srčani napad. Adem mu je u klubu glumaca počeo opisivati što mu se događalo u glavi, a što sve u srcu... Dr. Jović se tako snažno unio u Čejvanovu priču da je odmah dobio srčani napad i u glumačkom klubu — umro.

Eto, Adem mu je pomogao da se bezbolno preseli na drugi svijet, u drugi klub glumaca. Možda će se tamo opet imati prilike s njima družiti i biti njihova najbolja publika.



NA SAJMIŠTU S NOŽEM U RUCI


U vremenu kad su dućani prodavali samo prazninu, mi koji smo se htjeli lijepo oblačiti i slijediti modu išli smo na sajmište. Tamo se prodavala švercana roba iz inozemstva. Odjeća je bila izložena na novinskom papiru, rijetko po boljim prostirkama. To je bilo čisto kino: Fellini na svakom koraku. Moglo se vidjeti ženu koja se skida da bi isprobala novi artikl. Gužve su bile velike. Prodavalo se i blago: konji, krave, koze, kokoške... Moja nećakinja Jaša obožavala je takve hepeninge i vukla me na sajmište.

Sjedili smo u šatoru i naručili kotlovinu. Sve se posluživalo bez pribora za jelo, pa sam otišla do tezge da mi konobarica posudi nož. Imali su samo jedan veliki nož sa šiljkom. Morala sam se zakleti da ću nož svakako vratiti. Dok sam se vraćala prema našem stolu s velikim nožem u ruci, jedan je konj počeo galopirati u mom pravcu. Nije mi preostalo ništa nego bježati. Nastao je metež. Ljudi sklanjaju robu s poda, a konj sve više luduje po placu. Ja trčim i čvrsto držim nož; obećala sam da ću ga vratiti. Onda se pojavi cigo koji uhvati konja za grivu počne ga smirivati i tapšati, a za njim se pojavi policajac. Traži moju osobnu iskaznicu, a ako je nemam, moram u postaju, jer zašto držim taj veliki nož. Strogo me “merka” jer ja sam mu opasnija od podivljalog konja.
Oko mene se skupilo mnogo svijeta. Došli su Jaša i Aljoša. Neki bolje obučen čovjek upitao je policajca kako me ne prepoznaje. Policajac nije imao izbora nego da me pusti na miru.
Prisjela mi kotlovina, sajmište, predstave uživo i Fellini... Sve je to bolje i sigurnije u kinu ili kazalištu.



PRIJATELJICE IDU U MEKSIKO



Imati otkvačene frendice koje život pretvaraju u čarobnu igru je veliko veselje. One svojim nadahnućem mijenjanju stereotipe.
Bile su u avionu za Meksiko, a ispred njih je sjedio preumoran biznismen u odijelu kakvo se nosi na Wall Streetu, i sve vrijeme spavao. Bio je sâm na sva tri sjedala pa se mogao protezati nogama i rukama prema snovima koje je sanjao. Neko je vrijeme držao ruke na glavi, i dogodila se igra. Mačke su iz torbe izvadile jarko crveni lak za nokte i počele mu lakirati nokte na lijevoj ruci. Desnu su ostavile.

Nekoliko minuta prije slijetanja stjuard provjerava pojaseve i zatvara gornja spremišta. Do tada su bile sigurne da čovjek nije opazio svoje crvene nokte na lijevoj ruci. Pratile su ga do izlaska iz geta — ništa. Bilo je suđeno da njegove nokte primijeti tek njegova Soledad, a on neka se brani i razriješi otkud mu crveni nokti.

Smijem se toj priči već gotovo pola stoljeća, pa zašto se ne biste nasmijali i vi. Radost treba dijeliti i širiti. To se događa s cvijetom koji cvjeta a njegov se miris širi…



BADGASTAIN



Kad smo Maja Lopatny i ja došle u Badgastain, nebo je bilo puno malih iskričavih zvjezdica. Našem su srcu bile predznak nekog veselja i sreće.

Sišle smo s vlaka. Trebale smo pronaći hotel u kojemu imamo smještaj: osam dana, sve zabadava! Izgleda da je to nužno razjasniti. Tereza Kesovija i njezin suprug Ronald morali su prekinuti odmor u Badgastainu jer su iznenada morali otputovati na neku gažu, pa je tako ostalo osam dana uplaćenog pansiona. Krasan apartman u najskupljem hotelu u gradu. Tereza je pozvala svoju svekrvu, a ona mene. Dala nam je upute kojih smo se morale pridržavati. Prvo, ne smijemo ući na glavna vrata hotela, nego kroz dvorišni ulaz. Natovarene teškim kovčezima i skupocjenim krznjacima Maja i ja smo obilazile oko hotela i jedva pronašle sporedni ulaz. Konačno smo prvu točku obradile uspješno.
Druga točka dogovora bila je da kad dođemo na drugi kat, moramo tražiti sobaricu Mariju, koja je Hrvatica i koja ima ključ od našeg apartmana. To je bila najstroža naredba, koju smo još teže rješavale. Dugo smo čekale u hodniku da prođe neka sobarica Marija. Dočekale smo i to, i ušle u prekrasan apartman s pogledom na snježne planine.
Čekalo nas je mnogo iznenađenja: skije, karte za žičaru, ulaznice za bazen, ulaznice za kasino, stol pun cvijeća, kolača, mozart kuglica i čestitka za Novu godinu. Napokon smo se smjestile, jer ujutro opet počinju veliki manevri kako doći do doručka a da nas nitko ne vidi. Moramo proći kraj portirnice da bismo došle do restorana. Ključ od apartmana je morao uvijek biti kod nas. Kako glumiti da smo mi bračni par, i koja od nas dvije može glumiti Ronija, i još teže našu Terezu? Doručkujemo, ručamo, večeramo. Pomalo se privikavamo na anonimnost, no ipak se bojimo neke zamke, jer su naše putovnice umjesto kod portira — u našim torbama. Vrlo često bi se dvoranom prošetao elegantni gospodin, prilazio stolovima i malo čavrljao. Tada bismo mi zagnjurile glavu u tanjure, a srce bi nam počelo klokotati, poput bućkuriša u želucu.
Došla je Stara godina, i mi smo se morale odlučiti biti u sobi kraj ekrana. Ili se oglušiti na Terezine upute? Odlučile smo se na izlazak i obukle smo se vrlo raskošno. Ja u srebrnom lameu, haljini koju sam nosila na premijeri filma Ano Domini ili Seljačka buna. Kad smo došle u dvoranu, ponašale smo se prirodno. Točio se šampanjac, pa su nam popustili konci. Za naš stol došlepali su se zanimljivi muškarci. Jedan je pušio veliku skupu cigaru. Mi smo se mnogo zabavljale, glasno smijale i glumile tajanstvene prikaze. Nekoliko sati prije odlaska pristupi nam onaj isti gospodin koji je svaki dan obilazio goste za stolovima. Bio je to direktor hotela. Rekao je da mu se odmah nakon odlaska javila gospođa Tereza telefonom i zamolila ga da uzme u obzir promjenu te da u njezin apartman dolaze dvije dame iz Zagreba. Znači, Tereza je promijenila koncepciju i odmah nakon odlaska javila za promjenu, ali nama je to zaboravila reći. Bože, koliko puta čovjek ispadne budala! Kad nešto prihvati i ne razmisli je li to što slijedi prirodno i logično.



KAMO NA SLAVLJE?



Kad sam mom najdražem prijatelju, slikaru Milovanu Staniću iz Dubrovnika, ispričala kamo idem za Novu godinu, rekao mi je da svakako u Badgastainu moram posjetiti njegovog dobrog prijatelja Fritza L. Nije znao kako se zove ulica, ali mi je opisao kako doći do njegove vile. Opisao je Fritza i objasnio tko je, i na kraju mi čak dao telefonski broj. Napomenuo je kako obožava glumice i da je nepodnošljivo bogat. Neka mu se svakako javimo jer će on po nas u hotel poslati sanjke na konjsku vuču.

Maja i ja smo jednog dana krenule u potragu za dvorcem kakvog nam je opisao Milovan. No takav dvorac nismo našle. Ali mogle smo se još javiti telefonom — ali naš njemački?! Koliko god nas je privlačila želja za sanjkama na konjsku vuču, ostale smo malograđanke i malodušne provincijalke koje su Novu godinu dočekale u hotelu.
Prošla je i ta godina. Sjedim na terasi gradske kavane u Dubrovniku, a oko mene glumci u šaljivim razgovorima. Iznenada nas napušta Tonko jer mu je došao prijatelj iz Badgastaina kod kojeg je prošle godine zimovao i slavio Novu godinu. Usput kaže kako uvijek dolazi na ljetne igre. Čak je nauèio hrvatski i obožava teatar i glumce. “Da li se zove Fritz L.?” — pitam ga. Da, bio je on. Šteta! Skrenuli su nas krivi zaključci i naša malodušnost. Vjerovale smo da to nije pravo mjesto za našu proslavu Nove godine. A ono u što se vjeruje, to se ostvaruje...



LET IZNAD KUKAVIČJEG SISKA



Sa snimanja televizijske serije “Naše malo misto” u Splitu bio je uvijek problem kako na vrijeme stići na predstavu u Zagreb. Srećom, o tome nikad nisam trebala voditi računa, već je o tome brinula televizijska organizacija. Bilo je situacija da sam upadala u male poštanske avione JAT-ovih službenika, ili u avione koji prevoze samo pilote. Možda danas takvih aviona niti nema. Imala sam let iz Splita u avionu bez putnika. Samo stjuardesa, ja i neki gospodin. Na sjedalo do mene stavila sam paket svježih kolača, kakve sam uvijek iz Splita donosila djeci. Sve je bilo u redu dok pilot nije pozvao stjuardesu u kabinu. Vratila se i sjela na mjesto iza mene.

Malo zatim se upalila crvena svjetiljka pa se gospodin uputio u pilotovu kabinu. Prošla me je jeza. Stjuardesa je bila usplahirena i nemirna. Gospodin se nije vraćao iz pilotove kabine na svoje mjesto. Onda je počelo. Bili smo iznad Siska. Avion se ponašao kao mušica na vjetru. U potpunom mraku oblaka ili smo propadali dugo i duboko, ili se dizali nebu u oblake. Gore, dolje…
Stjuardesa me zavezala i rekla da više nikad neće letjeti, da joj je svega dosta… S tugom sam gledala kolače na sjedištu do mene i sve manje vjerovala da ću vidjeti svoju djecu kako ih jedu. Stjuardesa mi je donijela vrećicu za povraćanje. Bilo je kao na toboganu i nikako da se smiri.

Konačno smo sletjeli. Avionska su se vrata hitro otvorila i uletjela je medicinska služba. Glavni bolničar je rekao da im je pilot javio kako Heršakica skapava. Zato su donijeli nosiljku. Htjeli su me odnijeti iz aviona. Kad sam došla kući, nitko nije bio oduševljen mojim kolačima, a nisu ni znali za opasnost koju sam prošla niti presretni što sam se vratila živa i zdrava.



BUBA ULETJELA U GLUMU



Kad moja sestra Anđela priča, ona ne žuri, pa njezine priče imaju puno opisa. Ponekad priču započne doživljajem kojega je proživjela toga dana, i sasvim je neizvjesno kamo će pripovijest skrenuti. Zalijepi prošlost sa sadašnjošću, a u priči se uvijek nalazi ona s njezinim iskustvom.

Ispričala mi je kako je u predstavi Buba u uhu na pozornicu uletjela buba i kako je na trenutak bila glavna glumica — ne ja, nego buba:

“Buba nije bila ni muha ni kukac ni ptica. Prvo, držim se teksta i pravim se kao da buba ne postoji. A ona kao da je prepoznala moj stav pa se silovito zalijetala u mene, kružila oko moje glave sa željom da se zaustavi na mom nosu. Zaista, nisam znala kako se obraniti da mi ne uđe u usta. Mahala sam rukama, ali sve je bilo uzalud. Buba je i dalje ludovala oko moje glave. Prestanem govoriti i odlučim se za obračun. Stanem i počnem odmjeravati njezino kretanje. Publika mi se smije. Buba još jednom napravi krug oko moje glave i odleti na drugi objekt da ga izluđuje. Odustala je kao u kvizu.

Bila je to prava buba koja je uletjela u svoj komad, želeći glumiti ono što je njoj napisano...” — ispričala mi je Anđela jako uvjerljivo.




KOJI ÐURO?!



Srećom, postoje ljudi koji sami stvaraju svoje sadržaje. Njihov život ne sliči na život proživljavanja, već više šarenilu sna koji se ne uklapa u stvarnost.

Pozvala sam nećakinju Jašu i Ðuru na projekciju moje televizijske drame. Kad je Ðuro pozvonio na kućna ulazna vrata, poletjela sam mu baciti ključić kroz prozor, ali prozorska brava mi je ostala u ruci. Morala sam se spustiti liftom po Ðuru. Kod ulaska u stan isključila nam se struja. Tako nam je počela večer. Ðuro se žurio s popravcima do emisije, da sve bude gotovo. Jeli smo i pijuckali, i tako je prošlo vrijeme za gledanje televizije.
Pjevali smo, pričali vesele zgode, popravljali čak i nogu neke stare fotelje. Opet smo kuhali i slučajno nam kapne šugo na zid kuhinje pa obojismo taj zid. Kako se Ðuri nije svidjela bijela boja, nađemo na balkonu crvenu, pa zid istočkamo crvenim točkama.

Ujutro se vrati moj dragić s turneje. Preživio je crvene točkice jer se za nekoliko dana trebao cijeli stan preuređivati. Više nisam smjela izvoditi bedastoće jer se sve staro pretvaralo u otmjeno i skupocjeno, što znači kruto i dosadno.




NEPRIJATELJ U GLEDALIŠTU



Ðuro se zaljubio u ženu koju je već netko drugi ljubio. Snaga ljubavi je bila silovita pa su zaboravili na okolnosti, naime njezin je dečko služio vojsku. Kad je vojnik čuo da mu je cura otišla u Zagreb za nekim glumcem, zakipio mu je mozak. Uzeo je oružje, dobio dopust i uputio se na obračun s glumcem ravno u kazalište Gavella, upucati suparnika dok bude glumio. Ali u tom planu ima “ali”, jer je cijeli ansambl bio na turneji u Splitu.

Vojak je zatim sjeo u vlak i doputovao u Split ubiti našeg “koji Ðuro”. Ðuri su dojavili da je u životnoj opasnosti. Vojak je doputovao istog dana kad i mi. Ispitivao je glumce u hotelu o Ðuri i najavio mu likvidaciju. “Koji Ðuro” se prestrašio. Nije izlazio iz hotelske sobe, ali na predstavu je morao ići. Igrali smo Krležino Kraljevo. Živ ili mrtav, na predstavu mora doći.

Kraljevo smo igrali na otvorenom prostoru u Peristilu. “Koji Ðuro” igra prodavača marama koje nudi i prodaje na sajmu. Kojoj bi se god skupini glumaca približio prodati maramu, svi bi od njega pobjegli. Teško je vjerovati, ali i glumci su se bojali metka. U gledalištu, sjedi Džek Trbosjek pa se nikad ne zna, a “koji Ðuro” je stalno tražio zaklon od kolega.

Predstava se približavala kraju, nama je sve više bilo jasno daj taj hitac na našeg Ðuru neće biti ispaljen. Tako je i bilo.
Publika se razišla, a na svom mjestu je ostala sjediti samo jedna osoba i čekala “kojeg Ðuru”. Izlazili smo svi iz garderobe, kroz gledalište. Izišao je i Ðuro. Gurao se kroz prazne stolice, i zagrlio vojnika Onda je vojnik zagrlio njega i zajedno su proplakali. Grle se i plaču. Onda su obojica došla među nas glumce, pa smo svi jeli, nazdravljali, smijali se, a koji put i zaplakali od sreće što ljubav postoji.

Kad je vojnik izišao iz vojske “koji Ðuro” je već bio sretno oženjen. Izgubljeni ptić je od Ðure dobio svu moguću zaštitu u hrani i novcu, čak mu je našao drugu curu i oženio ga.

Ako niste znali da je takav Ðuro, sada znate. Stoga nemojte pitati: “Je l’ te, koji Ðuro, to bijaše?” Jer drugog Ðure nema, samo je on takav, reklo bi se svečovječanski, neizmjeran u ljubavi.


IMA PUNO RAZNIH PUTOVA



Za vrijeme esperantskog festivala u Den Haagu mnogo smo pješačili gradom i okolicom. Šovagović, Zidarić i Kljaković bili su nerazdruživa trojka. Odlučili su do nekog muzeja doći prečacem preko golemog parka. Ja sam im uvijek bila prirepak. Hodali smo prekrasnom malo širom stazom, omeđenom s jedne i druge strane rezanim grmljem. Staza je imala puno zavijutaka i nije se vidjelo što je ispred nas.

Slavna trojka je upravo rješavala neku opstojnu grešku u našoj kulturi, kad se iznanada pojavi motor u velikoj brzini i zamalo ne sruši slavnu trojku. Zadnji tren smo se pobacali na rezano grmlje, a motor je dalje prozujao kao bumbar. Nakon toga prepada jedva smo došli k sebi. Komentari su bili: “Koji luđak na motoru, koja zemlja s takvim luđacima...”
Kad smo izišli sa staze na čistinu, zamijetili smo ploču na kojoj je nacrtan motor s natpisom “Samo za motore”, a malo dalje bila je ploča za pješake. Vrlo često čovjek ne vidi opasnost, pa izabere krivu stazu kao svoj put.




PROVALA U MIKULKI



Mikulka je moja ulica. To joj je ime od milja. Tako su je prozvala moja djeca. Ulica je s puno vrtova, cvijeća, velikih voćnjaka i puna pasa koji laju da se obezglaviš. Njihovi ljubitelji kažu da oni tako razgovaraju.

Jednog jutra na moja vrata pozvoni čovjek modernoga kroja i ponudi čišćenje vrta. Ženi mora donijeti 45 kuna, pa ako ne želim, nudi mi pranje stubišta jer… opet naglašava tih 45 kuna.
Bez njih ne smije doći kući. Na to odem u svoj “spremnik” i dadem mu 45 kuna.

Primajući novce on se raspekmezio, no unatoč svega kad sam mu okrenula leđa, naletjela sam na njegovu gestu kako se naginje u stan.

Na jednoj vili u Voćarskoj ulici, u kojoj žive mnogi kipari i slikari sa svojim ateljeima, visi ploča s porukom: “Dragi provalnici, kod mene ste bili već nekoliko puta i odnijeli sve što ste mogli pa sada za vas nije ostalo ništa. Žao mi je da se uzalud trudite!”

Naš provalnik je imao stil ili šarm pri provali pa se nudio kao čistač i tako sklapao odnos sa stanarima kuće. A ako naiđe na tako glupu osobu (to sam bila ja) koja mu kaže da preko dana nema nikoga u kući jer svi rade, osim mene koja nakon operacije hodam sa štakama… dobio je sve što treba znati pa je mogao sve što je poželio.
Međutim, u čitavoj sam se priči uhvatila kako se zadovoljno smješkam što sam bila privilegirana od zgodnog provalnika.

Nakon razgovora s policijom odvezao me kombi na snimanje jednog intervjua koji je išao uživo. Na televiziji sam došla zajapurena crvenoga lica kojeg niti jedna šminka ne može prekriti. Ispričala sam o provali u šminkaonici, a poslije uživo u kameru. Na kraju sam rekla da me možda zaštitila moja darežljiva ruka s 45 kuna, ili možda moja štaka s kojom sam bila oboružana, ali da ne treba odbaciti i tu mogućnost da mi provalnik upravo sad ne ulazi u stan vidjevši me na televiziji.





U ROVINJU



U Rovinju je sve bilo u znaku sunca i sreće. Svi smo se jako voljeli. I tako svake godine. Jedva bismo dočekali da se cijela klapa sastane i započne slavlje mora, sunca, novih avantura...

Opisat ću vam jednog mog udvarača. Bio je svojevrstan glumac, zabavljač, izmišljač, luđak, lutalica, slikar i bohem. Zvao se Cile. Kada sam se vratila u Zagreb, naišla sam na veliki intervju sa Ciletom u “Dugi”. Na dvije stranice bila su prikazana njegova ulja iz pariške faze. Na uljima žene s velikim šeširima, pa žene sa šeširima s velikim pticama. Mnogo debelih namaza plave boje. Nisu mi se dopale niti te žene ni njihove ptice na glavi, ni grubi namazi uljanih boja. Ali mi je na neki način godilo da su to slike od Cileta.
Pokušala sam ga nazvati, ali on je bio brži od mene. Kad sam mu prepoznala glas, rekla sam mu da ga obožavam. Ne znam odakle mi je to tako iscurilo, bez nadzora, bez pokrića, jednostavno: blesavo! Rekao mi je samo: “Je l’ da?” Dugo je šutio i čula sam ga kako diše. A onda: “Što radiš debelice? Kako izgledaš? Jesi li skinula koju kilicu? Hoćeš da ti napravim bebu? Vježbaš li konačno svoj šou? Dosta mi je tvojih malih uloga. Je li te otkrio koji filmski redatalj i zaboravio pokriti pa sada kišeš? Tako te ostavio da mi se prehladiš. Tresnut ću ga. Začađavit ću mu brkove! Izvadi ga iz ormara da mu čujem glas, mamu mu hrvatsku. Reci mu da ti imaš svojega Ivicu! Marice...”
I sve tako do besvijesti. Nisam uopće stigla progovoriti. Jednom me nazvao kasno navečer i rekao da je prodao jednu svoju sliku za tri tisuće franaka. Zvao je uvijek iz Pariza jer je tamo živio. Odmah je naslikao drugu sliku: brod, ja na brodu, padam. Iz vode mi vire samo stopala. Htjela sam ga upitati po čemu se vidi da sam to ja, kad sam već potonula i vide mi se samo stopala. Međutim, on je uvijek govorio svoj monolog, nije imao strpljenja za dijaloge. Tako se privatno ponašaju samo glumci i glumice: slušati nekoga dok govori? Ni u ludilu!

I nastavio bi: “Debelice (uopće nisam bila debela), kakav ćemo mi par biti? Jesi li ti više Rakel Velč ili više ideš za Zarah Leander? Ne moraš mi to sada odgovoriti. Ostavi za razmišljanje. Zaljubio sam se u tebe, a sanjao sam malu prismuđenu Paulu (pokćerka moje nećakinje iz Regio Emilie). Prekrasna djevojka. Puna crne kose...”

Za njom je u početku hodao, pratio, služio je... Ne znam kojim je jezikom govorio. Iako je živio u Parizu, nije znao francuski. Kad sam ga pitala govori li francuski, rekao mi je: “Zašto?” S njim nikako na kraj.

Jednog me kišnog dana nazove iz Pariza da bi mi rekao: “Trebaju mi pomodriti usta od stajanja na kiši i ledu da bi me ti htjela? Voliš li ti nekoga, malograđanko jedna? Jesi li osigurala svoj kristal s vitrine od potresa? Sakrila si svoje briljantne minđuše pred lopovima pa ih ne možeš pronaći. Koga voliš? Tuna-fish salad na portugalski način? Uradit ću ti bebu — to je riješeno i definitivno.”

Djeca su mu bila najizravnija asocijacija na seks. “Posvojit ću svu tvoju djecu i familiju iz Regia Emilije, Paulu posebno. Priznat ću sve tvoje brkate muškarce, a drugi da mi se sklanjaju.” Smijala bih se do suza, ne bih stigla ni otvoriti usta da nešto kažem, a on bi spustio slušalicu tresnuvši žestoko.

Vrata naše kuće u Rovinju se nikada nisu zaključavala. Kad bismo otišli na plažu, mogao je doći poštar i ostaviti nam poštu. Dijete koje se igralo ispred kuće moglo se doći napiti vode, susjede doći posuditi brašno ili ulje. Tako je i Cile mogao ući. A kako nas nije našao kod kuće, ušao je u nepospremeljnu kuhinju od doručka i napisao po stolnjaku oko mrvica kruha: “Tako te djeca hranila.” U šalici kave je napisao: “U šalici vidim seks s tobom, samo da pronađem kišnu glistu.” Preko cijelog stojnjaka je napisao: “Bit će kiše!” Krevet je nakitio šiškama, a na jastuk stavio ružmarin. Na zrcalo je napisao: “Čekam te Hrvatico!”
Jednom sam ga opazila kako žuri mojom ulicom. Gledala sam kroz prozor. Po prvi put sam ga mogla kritički “škicnuti”. Čista i oprana crvena kosa žarila se na suncu. Uvijek je bio obučen u bijelo, uvijek u sakou — uvijek sve od lana. Bio je vrlo tanak i uspravan, malo je vukao jednu nogu. Nisam ga nikad pitala otkud mu to? Zasigurno mi ne bi rekao istinu. A zašto i bi? Netko mi je rekao da su ga prebili u zatvoru, jer je previše vjetrio jezik. Netko drugi mi je rekao da bježim od njega jer je on “s nervne”. Zapravo, ja sam stalno bježala. Ništa mi drugo nije bilo na pameti, ali on je uvijek bio brži i presretao me na Trgu, na brodu za Katarinu, u kafeu, prije plaže, poslije plaže... Tako bismo popili pivo. Jednom mi je u kriglu piva ubacio punu šaku školjki. Znao me je izluđivati.

Prošlo je ljeto. Djeca su krenula u školu natovareni knjigama. Kiše su lijevale. Ogulila se potamnjela koža i Cile se počeo javljati iz Pariza. Slao mi je lijepe razglednice, a neke bi oslikao. Dugo je to trajalo, sve dok se opet nisam ozbiljno zaljubila. On je to osjetio pa mi je rekao: “Postala si mi nevjerna prije no što si mi postala vjerna.”

Prošlo je zatim nekoliko godina. Bila sam na Dubrovačkim ljetnim igrama sa svojim “kitom”, koji je pušio samo “plejer nevikat”, koji je imao dobar račun u banci, i bio bez ikakvog smisla za ludiranje, kao svi građani koji su nasađeni na neku svoju titulu. Ispred gradske kavane na Stradunu, gdje se skupljaju slavni glumci, koji mnogo viču i gestikuliraju, Paula je opet tu kraj mene i Jasminka.

Iznenada smo se našli pogledom. Gledali smo se između stolova, između glava, gledali se kroz Paulu koju nije prepoznao jer je postala žena, gledali se preko leta čiopa i preko rovinjskih noći. Koje je to vrijeme bilo, da ti mozak zacvrči! Učinilo mi se da bih mogla s njim zaplesati, iako mu je noga bila defektna. Koje vrijeme se budilo... Tada su i bogovi pili pivo sa svojim simpatijama i hodali po sprudovima i plićacima. Iako mu je krulilo u želucu od gladi, slikar bi zvao iz dalekih daljina da bi mi rekao: “Hrvatico, tko ti lovi školjke? Voli me! Nahrani me lijepim riječima, nemoj dopustiti da padnem u svijet pun podataka i reklama. Ja sam tvoja vatra! Ne gasi je!”

Gledali smo se u miru da nas ništa ne okrzne. A oči su govorile: “Zaboravila si kako šume školjke u tvojoj krigli? Zaboravila si kako izgledaju ruke slikara iz kojih isparava terpentin. Voliš još tunafish-salad? I Excelsior?”
Nešto me je vuklo da mu poletim. Da razrušim ovu dosadu, da poremetim pribor za jelo s priborom za brijanje. Gledao me kao što je nekoć gledao Paulu. Gledali smo se i dalje. Nismo trčali među stolove, kroz noć i lampe... gledali se bez riječi, bez pokreta... Samo sam opazila kako ga obuzima jedan lagani grč ironičar koji je zaigrao preko cijelih usana i smirio se u njegovom oku i zajedno s njim nestao u gužvi turista. Sve se rasplinulo kao oblak na vjetru da ne znaš odakle je došao i kamo otišao.
Rovinj je ostao isti. Tamo gdje je bio, tamo se i danas nalazi i zato se mi volimo vratiti, jer želimo pokupiti slike iz ranijeg života porazbacane po skalama i stradunima. Želimo provjeriti naša sjećanja. Od Vanče sam se rastala, pa tako i od Rovinja. Onda mi se činilo nemilosrdno što nikad nije bio ljubomoran na moju “svitu” oko mene, na moje “paževe” koji su mi nosili teške torbe s kupanja, koji su mi djecu učili plivati. Nosili mi u hladovinu pića, gledali me s obožavanjem. Je li to ikada primijetio? Bio je siguran u sebe, ali nije smio biti siguran u mene, jer je moja narav svaku vrijednost mogla pretvoriti u nevažeću - i zaslužuješ.


HLADNJAK NA ROVINJSKOM TRGU



Došao poštar s papirima koje treba potpisati za pošiljku frižidera. Potpisujem i pitam se gdje se sada nalazi taj frižider.
„Na trgu“ – odgovori poštar. „Ulice su tako uske, vozilo kroz njih ne može proći“ – i ode.

Stvarno, frižider stoji zapakiran nasred malog rovinjskog trga. Raspitujem se o radnicima koji bi ga mogli ručno donijeti u kuću.
Tražim radnike po rovinjskim konobama gdje oni obično marendaju. Zapravo pronađem neke koji su tražili jako visoku cijenu i sve je palo u vodu, tako i dalje obilazim konobe, ali bez rezultata.

Konačno svratim do naše kavane gdje se okupljaju pjesnici, književnici, mračni slikari te zatajim koji me problem vrti i stoji nasred trga, jer ne daj Bog da se oni ponude odnijeti hladnjak jer su slabog tijela kao izgladnjeli robijaši. Vratila sam se opet na trg u nadi da će mi sinuti neko rješenje.
Kad na trgu – nema više hladnjaka. Očajna skrenem u kavanu kod umjetnika i podijelim s njima svoju senzaciju o nestanku hladnjaka. Umjetnici suosjećaju sa mnom pa me časte, poje i hrane.

Došla je večer, odem na molo dočekati djecu koja se vraćaju s kupanja. Na hladnjak sam sasvim zaboravila.
Kad sam ušla u kuhinju vidim moju ledenicu raspakiranu, uštekanu u struju. Svijetli, zuji... Radiiiii! Tko ga je donio nikad nisam saznala.
Sam se donio? Na drugi kat!

Takav je nekad bio život u Rovinju. Ništa ne možeš predvidjeti, jer ništa ne završava kako se misli, već uvijek bolje i još bolje...najbolje, ako to prizoveš i zaslužuješ.





ROÐENDAN U ROVINJU – KIŠ, DANILO



Sve zabave i parade najbolje je osmišljavao moj Mihiz koji je bio pravi čarobnjak da nasmije ljude i da ih razveseli. Čitavo njegovo biće bilo je klupko puno radosti života.

Tako je jedne godine moj rođendan bio vođen Mihizovim idejama za slavlje. Prvo sam u restoranu „Eđi“ držala šank. Sve su cijene bile jednake od kave do viskija. Šank je bio krcat ljudima jer su svi nešto htjeli uzeti iz mojih ruku.
Kad se „Eđi“ morao zatvoriti, posjedali smo u kavanu na glavnom trgu, a program se odvijao na trgu i oko fontane. Vanča je plesao „Labuđe jezero“, to je izvodio toliko smiješno da se i on sam sebi smijao. Noge bi mu se zapletale u smiješne figure, unatoč tome nije padao.
Morali smo promijeniti mjesto da ne budimo spavalice i otišli na molo koje ima kamene klupe. Nosilo se piće, hrana, čaše... Uz nas su se šlepali noćni leptiri, pijanci, šišmiši i leptirice... Ali, do mola mora se slavljenica nositi na leđima „pišljivog lonca“. Znači moram zajahati na leđa, obgrliti ga rukama oko vrata, a nogama se zakačiti na nositeljevo tijelo.
Književnik Danilo Kiš uprtio me na svoja leđa. Onako mršav kao velika grana puna žila slamao se od tereta. Pod nosom mi je bila njegova divna tamnocrvena kosa kao zalazeće sunce puno mirisa vjetrova s visina.
Putem se nosila njegova gitara na kojoj je svirao uglavnom ruske tugaljive pjesme i pjevao. S pjesmom je plakao i mnogo patio. Zašto? Tko zna?
Takav je bio. Pjevao bi i francuske ulične pjesme sa puno riječi, tako je više govorio nego pjevao. Bio je veleban, s plavim velikim očima koje su gledale u nešto dosta daleko i kao da tamo daleko ima susret s nekim. Izlazio je samo noću u rovinjski život. Mislim da još tada nije primio nagradu Veliki zlatni orao. Bio je profesor na Sorboni.
Kad smo došli na molo zapanjila nas je ljepota noći. More koje pleše i gleda u zvijezde i velika tišina obgrlila je naša srca koja su željela samo osjećati.
U jednom momentu Danilo Kiš me zagrlio i počeo ljubiti tako da nisam mogla odoljeti ljepoti. Na par koraka od mene stajao je moj muž i cijelo društvo.
No, to se moralo dogoditi, kao da se sva radost i zabava morala skupiti u ustima od cvijeća, malina, grožđa i ribizla crvena. U poljupcu je bilo slavlje života. Nešto me spajalo s njim, a nešto je ostalo neizrecivo, izgubljeno u veličinama.
Preveliko!
I prošao je poljubac kao rođendanski poljubac, nezapaženo. Ništa nije narušio, ništa promijenio. Samo jedan korak u prazno. Ništa više. Samo ljepota koja je mogla biti raj i pakao. Moj muž to nikada nije spomenuo u našem životu. Kako je mogao?
Danilo je učinio ono što je moj muž trebao učiniti, ali mu je nedostajalo osjećaja.
Zapravo, dao mi je nešto puno više. Dao mi je slobodu...
To je bio njegov rođendanski poklon.



O MOM MIHIZU



Mihiz, Borislav Mihajlović, književnik, dramaturg, mislilac, mudrac, zabavljač, kartaš, SRBIN. Ljubitelj sveobuhvatne ženske ljepote... Otišao je s ovog svijeta svojom odlukom i svojom voljom. Zatvorio se u stan godinu dana bez komunikacija s vanjskim svijetom i polako umirao. Nije jeo niti pio. Tako je sam sebe kaznio za pogrešna mišljenja i stavove o Hrvatskoj i za sve ostalo što ga je iniciralo da bude neprijatelj jednog naroda kojeg je u sebi duboko jako-jako volio. Bio je veliki čovjek i časni Srbin.

U Rovinju smo živjeli u velikoj kući na Trevisolu 15... Mihizovi na prvom katu, a mi Kljakovići – Heršaci živjeli smo iznad njih. Živjeli smo jedan neponovljivo čaroban život pun doživljaja, promjena, veselja. Svi smo se okupljali oko Mihiza jer on je bio veliki mag i sve što se događalo u gradu išlo je iz njegovog „rukava“.
U našoj se kući na Trevisolu nikad nisu zaključavala vrata. Obje su obitelji zastupale stanovište ako nekome nešto treba neka uđe, potraži, ako nađe neka uzme... Kada bude imao, vratit će, a ako nema – isto kao da je dao. Mi smo i međusobno dijelili bolje zalogaje pa su Srbi jeli zagorske štrukle, a mi srpsku gibanicu. No znalo se i politizirati pa smo Milica i ja strepile da će se Vanča i Mihiz potući. No drugi dan je opet sve bilo najbolje sloge i ljubavi na kilometre čak do sjevernog pola da se rashladi.
Eto jedne priče koja je godinama mučila Mihiza.

Bila je duboka, hladna kišna noć ispred moje kuće u Zagrebu na Savici. S glavne ceste skrenuo je jedan veliki pretovareni kamion. Mama se probudila od zujanja motora koji se čas palio, čas gasio. Tata je spavao.
Nakon nekog vremena na vrata kuće pokuca vozač kamiona i kaže da mu se pokvario motor, da je promrzao te traži malo vrućeg čaja i da se malo ogrije.
Mama ode u spavaću sobu, probudi oca i ispriča mu što je vozač moli. Tata upita mamu odakle je taj kamiondžija, a mama mu plačljivim glasom prizna da je iz Beograda, Srbin.
Tata naredi mami autoritativno: „Zapali vatru, nahrani ga, neka se ogrije, napije... Ali, ne traži od mene da se s njim rukujem.“
Mama je sve to učinila na vrlo ljubazan način bez oca, zatucanog Hrvata.
Ta je priča mojeg Mihiza oborila s nogu. Morala sam mu reći gdje je ta Savica i druge pojedinosti jer je on odlučio otići mojem ocu, zagrliti ga, stisnuti mu ruke koje je uskratio dati da mu ih stisne onaj vozač.
Uvjeravala sam ga da to neće ići, da ga moj otac neće primiti.
On je bio uporan te izmišljao razne varijante... Prvo otac neće znati da je on Srbin, a tek kad se izljubi, stavit će svoje karte na stol.
Ljeto je letjelo nebom kao užurbani putnici koji moraju nekamo stići. Na kraju Mihiz je morao otići u Švicarsku da mu njegov prijatelj dr. Bergar popravi zube pa je plan ostavio za drugo ljeto, a onda opet za drugo, a treće ljeto je moj otac otišao za oblacima u nebesa.
Zapravo se otac morao vratiti odakle je i došao na zemlju. Više se susret nije mogao ostvariti, udaljenost je astralna, kao što je sada između mene i Mihiza koji se uputio na put bijelih oblaka da sa sebe skine sve zablude lude politike.
Mihiz i moj otac su slične duše, toliko se mučio i sanjao da će izljubiti Hrvata!

Svaki je na svoj način sanjao o sreći svojeg naroda



ROVINJSKA LJETA – PUNA SUNCA



Sjedila sam u kavani sa sinom Darkom. U Rovinju nitko nije mogao ostati sam za stolom. Tako nam se pridružio književnik koji je tih godina bio najčitaniji u Jugi, Oskar Davičo. Bio je na samom vrhu svoje slave. Na malim komadićima peciva mazala sam putar i trpala Darku u usta.
Njemu toga jutra doručak nije išao u tek pa je smislio kako će se obraniti od napasti. Inače nije baš volio jesti. Kod svakog bih mu zalogaja poticala želju za hranom nekom bezveznom frazom kao „jedi pa ćeš narasti“ itd. No, ovaj puta nisam ja agitirala već se on okomio na... Pa, umjesto u svoja usta, trpao je kruh Oskaru rekavši: “Striček, jedi molim te jer moraš narasti.“
Naravo da je priča došla do Mihiza, a on se pobrinuo da je svi čuju. Cijeli Rovinj se smijao Oskaru.

Poznato je kako je Oskar bio izuzetno niskog rasta, ali se ponašao kao macho, jako samouvjereno... unatoč toj priči vodio je Darka i mene na svojoj jahti na ribarenje i pekao nam ribe na kamenjari dok sam se ja razvlačila po stijeni kao ulovljena sipa.




MOJ DRAGIĆ



Obično bi se čitalo prije sna. Ja sam čitala Upanišade, a moj Dragić krimiće.
Iznenada ustane i ode u kuhinju. Zateknem ga kako reže slaninu. Pitam ga što misli, što je bio u prošlom životu? “Svinja, i sad režem svoju vlastitu slaninu.” odgovori.

Znači vjeruje u reinkarnaciju, pomislim i odem u krevet k svojim mudracima.



RAZGOVORI S DRAGIĆEM



Jednom usred noćnog čitanja u krevetu pita me Dragić: “Što to čitaš? Pročitaj mi jedan stupac, a onda mi ga protumači.” Nisam znala! On će: “A zašto čitaš kad ne razumiješ?” Rekla sam mu kako mi je tada lijepo u srcu.

Onda stvarno nisam ništa razumjela. No, vrijeme čini svoje. Da se dokuči takva istina koju danas razumijem, treba proteći puno vremena.

Sada nema razgovora s Dragićem, ali imam odgovor kojeg sam onda tražila po knjigama.



BRZI VLAK ZA MILANO



Moj prijatelj Mateo, trebao je sa svojom grupom studenata povijesti umjetnosti ići na studijsko putovanje u Italiju, kažem – trebao jer je na vlak kasnio. Grupa studenata je putovala na jedan zajednički pasoš. U to se vrijeme moglo tako putovati. (1952. godina)

Mateu sam došla u posjet baš u momentu kad se on strelovitom brzinom pakirao. Bio je svjestan da ne može stići na vlak, ali on se nije htio predati, istrčao je iz stana u Bakačevoj ulici, ali kako tramvaja nije bilo na vidiku odlučili smo Zrinjevcem do kolodvora „pretrčati“.

Zaista, stigli smo prije tramvaja. Na šalteru informacija saznali smo prvo da je njegov vlak otišao, ali da za par minuta stiže vlak koji na granici prestiže onaj promašeni vlak. Tako bi se na granici ukrcao u vlak u kojemu se voze kolege. Za nekoliko sekundi je taj brzi vlak ušao u zagrebački peron.
Mi, kao bez pameti, strahovali smo da nam taj vlak ne pobjegne. Nošeni tim strahom jurili smo po peronu. Vlak se pušio, smrdio, dahtao, puštao paru...

Izlaze ljudi s košarama, paketima... Drže kovčege, guraju se, znoje...

Mateo ne može u vagon jer je sila koja izlazi nadmoćna. Obilazi vagone, a ja čuvam kovčeg. Ne može se probiti i ući u vagon, pa se na moje čudo uhvati za prozorski okvir, nogama zakorači po vagonu, ja mu podižem guzu i još preostalu nogu koja mu je zapela u prozoru i Mateo se nađe u hodniku vagona. Podignem papirnati kovčeg oguljen na nekoliko mjesta, ali koga briga, tko o tome vodi računa, osim mene koju to dira!

Ostanem čekati dok se Mateo smjesti. Za par minuta pojavio se na prozoru okićen blaženim osmjehom. Opraštamo se, želeći sretan put... I, sve u tom redu. Pričamo, pričamo... Odjednom primijetimo da više nema gužve, da je vlak ostao stajati poluprazan. Izašli ljudi na druge prozore da vide čovjeka koji se probijao kao da probija Maginotovu liniju. Penjao se kroz prozor. Nama se zategnula tetiva u glavi pa smo shvatili da je ta prokleta žurba bila jedna velika glupost i naša sramota jer je vlak stajao još dugo vremena na peronu.
Kad se vratio donio mi je poklone od plastike, a ja sam je pokazivala okolo, jer to čudo još nije bilo viđeno u Jugi. To nije bio dar Etrušćanske civilizacije, ali jednog će dana i našu civilizaciju okarakterizirati plastika.



DARKO GOVORI FRANCUSKI



Učila sam Darka da sve što je vezano za potrebe tijela kaže na francuskom.
Došla sam sa Stevanom Dedijerom na drink u Esplanadu. Mi smo mnogo pričali. Darku je bilo dosadno pa je među gostima našao usamljenog Francuza kojem je bilo jednako dosadno kao i Darku. Tako je počela komunikacija na francuskom. Gospodin je pričao a Darko je njemu odgovorio sa lekcijama u vezi dobrog ponašanja i stalno trčao do nas. Na kraju mu je rekao naučenu frazu: „Mama, moram piškiti.“ Francuz se slamao od smijeha, a kad je nama sve ponovio i mi smo se smijali i pozvali gospodina Francuza da nam se pridruži.
Bilo je to jedno vrlo lijepo poslijepodne.



DARKOVE ZVIJEZDE


Prije nego se rodio Andrej moj se muž Vanča rado šetao s Darkom. Jedne večeri nebo je bilo poprskano malim zvijezdama... Neke su se zvijezde rušile kroz ogromno nebo i padale u letu. A Darko kaže Vanči: “Gledaj, zvijezdi je nestalo struje.“




DARKO DOSITEJ



Moga starijeg sina Darka rovinjska su braća zvala Dositej. Tako ga je prozvao Mihiz jer je djecu učio kao Dositej narod, pa je zbog svojeg učenja (kao istinski majstor) uvijek stradao.

Vidi Darko dječaka kako na molu punom turista piški u more pa mu „očita“ o njegovom neodgoju i prostakluku, a taj ga popišanac za lekciju baci u more. More, duboko, puno smeća, a Darko još ne zna plivati bez koluta.

Igrao se sa svojim vršnjacima Srbima, ispred kuće pa i ogladnio kao i ostala djeca koja traže „hleba“... On ne znajući što je hleb pomisli da je to nešto što se može namazati na kruh pa vikne: “Mama, mamice, namaži mi kruh sa hlebom!“
Jednom sam se tako uljepšala, sjela u našu kavanu. Došao Darko i pita moju prijateljicu Milanku Gaspar. „Teta, jesi li vidjela moju mamu?“ – a ja sjedim korak od njega. Nije me prepoznao jer sam imala plavu periku, umjetne trepavice, nalakirane nokte, zelene očne kapke i haljinu iz Milankinog pariškog butika.

Bilo je to vrijeme kad se furalo sve ono što unakazuje prirodnu ljepotu, kao i danas. Odijelo ne čini čovjeka jer ga uglavnom unakazuje, prekriva ljepotu, a otkriva ono što se ne može sakriti.




DARKO PIJE SAMO KAKAO



Nisam imala običaj skrivati svoje tijelo dok je Darko bio mali. Tako me jednom zapita za grudi: „Što to imaš?“.
Malo neočekivano pitanje pa sam promrmljala da su to dude iz kojih je on kad je bio beba pio mlijeko.
A on će na to: „ Mlijeko, kakvo mlijeko, ja ne volim mlijeko, ja sam pio samo kakao!“



U TRAMVAJU BR. 14



Nedjeljno jutro: blaga vožnja u tramvaju br. 14 sa dobro obučenim, opranim i namirisanim putnicima. Sve je u znaku nedjeljnog jutra. Darko me pita tako glasno da je cijela prikolica čula: „Mamice, gdje se nalazi sjeverni pol?“
U tramvaju su svi načulili uši kako bi čuli odgovor majke kojoj sin sjedi u krilu. Kako me pitanje zateklo bez pravog odgovora, kažem: „To sam ti sine već nekoliko puta objasnila.“

A on će, premda mu to nikada nisam rekla: „O da, sjećam se, rekla si da se nalazi na južnom polu.“



S POLICAJCEM NA MOTORU



Čekala sam autobus za Kvatrić. Imala sam pune ruke kesica, košaru, ruksak i što ti ja znam što sve ne. Mama bi mi nabrala ogromne grane cvijeća, našeg voća i povrća, kolača za djecu, jaja od maminih kokoši. Bože, teško se živjelo.

Počeo se hvatati sumrak, a autobusa nema. Jedan zgodan policajac motao se stalno oko mojeg tereta... Ponudio mi je da će me s cijelom gredicom povrća dovesti ravno pred kuću. Prvo sam odbijala, ali kad sam shvatila da mi je to jedino rješenje, zajašila sam na stražnje sjedalo obgrlivši ga oko struka, a preusku suknju zadigla iznad koljena. U tom vremenu nije bilo porno literature, djeca nisu učila po školama kako se dobivaju djeca, nitko nikoga nije silovao (osim politički), za pedofiliju se uopće nije znalo što je to.
Svećenici su u miru živjeli u celibatu bez izazova na...
Za čas smo bili u Mikulićevoj. Darko se s djecom igrao u ulici s vrtovima. Kad me opazio na motoru s policajcem bio je toliko uzbuđen da je uzbudio ostalu djecu koja su trčala iza motora kao počasna pratnja.

Nema veze što su me djeca znala vidjeti glumiti na televiziji jer se to uopće ne može usporediti s policajcem u kožnoj uniformi punog zataknutih tablica za promet i raznim svjetlećim signalima. Televizija još nije dominirala. Bila su još neotkrivena razorna sredstva
jednookog gurua.


ZOVE NAS MINISTAR



Zazvoni telefon, kažem: „Tu sam!... A, tko je tamo?“.
Kaže brajko da je on doministar druga Bakarića – Odrlin. Međutim mojeg muža Vanču je volio preko telefona zafrkavati Tonči Vrdoljak – promijenivši glas. To je radio jako uspješno. Vanču bi zvao u Centralni Komitet, Partiju ili slično. Vanča bi nasjedao pa bi to veselilo Tončija.
Mislila sam da se to Tonči zafrkava pa sam ga poslala po naški „vrit!“. Međutim drug se ponovno predstavi i kaže da treba od druga Kljakovića neke informacije zbog povratka Joze Kljakovića, slikara i Vančinog strica iz Rima (Vatikana). Pala je isprika od pola kilometra i spomenem nekog Tončija koji se voli zafrkavati itd... Jedva izgladim zabunu. Ali nije mi oprostio jer kada smo se nakon gostovanja u Parizu sreli na Orliju, Bakarić me ljubazno pozdravi, ali njegov doministar me šibnuo očima punim prezira bez pozdrava.






BALKAN EXPRESSE


Vozila sam se na probno snimanje u Beograd. Točno na Novu godinu. Vlak je bio potpuno prazan. Bio je to Balkan-express koji vozi jako rano jutrom. Te je godine bila jaka zima i ja sam obukla kaput postavljen krznom. Kaput je bio tako ogroman pa od njegove zapremnine ne bi vidjela ni vlastite noge.

Grozno i nepodnosivo rano jutro, pa što mi je preostalo nego otići u vagon restoran. Nikoga osim konobara za šankom. Pijem tursku kavu s puno taloga. Naručujem ham and eggs. Konobar mi nudi samo šunku, bez jaja. Prasac, neće mi peći jaja! On mrzi mene, ja mrzim njega. Mrzimo se zajedno. Opet naručujem kavu bez taloga i neki sok. A vrijeme putuje sa vlakom. Konobar mi ponudi čašu finog burgundca. Odbijem. Klackamo se, njišemo na okretima vlaka. Muzika kotača me izluđuje i sada mi odjednom konobar ponudi pravi „ham and eggs“. Čovjek se udobrovoljio. Bio je odličan. Otvori rizling... I tako je počelo u Balkan expressu.
Čedo tokom vremena otvori još jednu bocu rizlinga, isprži neke male kobasice. Čedo je student, nikada nije bio u kazalištu, ali je obećao. Sada je sve puno bolje... Sjedim prekriženih nogu i na svakom zaokretu moram se uhvatiti za šank da se ne prevrnem.

Konačno i Beograd. Na stanici me dočeka grupa mojih rovinjskih obožavatelja – Beograđana. Kad sam ih ugledala pištala sam kao lokomotiva... Puna ushita zakoračim na prvu stepenicu, a drugom nogom tražim drugu stepenicu koja mi je pobjegla negdje iza leđa. Od raskošnog velikog kaputa obnevidim kud mi druga noga kroči... I, dogodi se ono najgluplje i najsmješnije što se snima u jefitinim komedijama. Zakoračim u zrak i počne prosti pad u ruke obožavatelja. Taj su teret bratski podijelili bez imalo ljubomore. Tako sam pala u srpske ruke i ostala neozlijeđena, mame mi!

Vraćala sam se nakon par dana u zagreb. U vlaku sam srela sestru našeg ambasadora u Parizu (Vejvoda). Ona je bila velika dama i divna osoba. Odlučile smo otići na kavu u restoran. Stanem na vrata. Ne možemo ući, sve je puno ljudi, sve puno smrada i dima i Čedo za šankom. Kad me Čedo ugledao, vrisak raspara dimni oblak, a moja divna dama, skoro je pala u nesvijest. Sestra našeg ambasadora želi kavu, a Čedo koji mi govori „ti“ i oslovljava po imenu bez onog glamuroznog – drugarica otvara odmah bocu rizlinga. Gospođa sestra našeg ambasadora je tako dobro odgojena da me nije pitala otkuda mi sada to prijateljstvo s konobarom u smrdljivom buffetu... A da me pitala ne bih joj znala reći koliko je prirodno stvoreno u specijalnim okolnostima.

Jednog beskonačnog ranog jutra Nove godine, kad sav svijet gubi razum jer ide naprijed u vrijeme, a lud je jer ne zna kamo ga to zemaljsko vrijeme nosi. U čiji zagrljaj? Zašto?
A Einstein je rekao kako je vrijeme samo umna kategorija, da ono ne postoji.



U DVORCU KOD GROFA



Jedan dio društva dovezao se vlakom natovaren namirnicama. Željko S. dovezao se svojim holivudskim dvosjedom s manekenkom iz Nairobija. Čim smo došli u dvorac počeli smo s čišćenjem jer u tom dijelu nitko ne stanuje.
Glumac Kruno založio je veliku kuhinjsku peć i počeo kuhati. Išli smo u selo po kiselo zelje za sarmu. Grof Kalay ml. otvorio je podrum sa probranim vinima.
Dečki su sjekli drva i ložili peći po sobama, ali uglavnom smo se zadržavali u salonu koji je bio velim kao šenbrunska sala za ples. U njemu su bile divne fotelje, stol za ručavanje, klavir, ormari sa divnim servisima.
Sve je to bilo naočito s puno ukusa i potrošenog novca. Divna zrcala, lusteri, slike...

Svi smo radili po zaduženju i dogovoru. Tek pred večer servirano nam je kuhano vino i pečene krvavice. Po obzorju se počeo hvatati blagi suton u kojem se sunce skriva iza dugog nebeskog hoda. Tek smo tada poskidali kapute.
U salonu je bilo toplo kao u raju pa su se muhe probudile iz zimskog sna i počele zvrndati po obločekima, a miris plijesni pretvorio se u peckajući vrući zrak koji nam je širio nosnice.
Mirisala je smrekovina. Unesen je bor i okićen. Prostrt veliki stol. Poredan srebrni beštek. Očišćene su puške i više u hali kada ćemo iza ponoći obuti velike gumene čizme do pojasa, prošetati pustopoljem tražeći prepelice za odstrel.
Žurili smo se radeći cijeli dan da bi sve, sve bilo priređeno za doček Nove godine.
Raspakirali smo svoja svečana odijela i haljine. Kruno je cijeli dan kuhao. Onda je došla večer i sve je bilo spremno za slavlje. Stara godina je klizila sa kazaljkama na satu pa kroz naše misli. U pećima je pulsirala vatra. Ugasili smo velika svjetla i gledali kako se svjetlost igra po zidovima. Grof je lagano zasvirao Debusseya. Poskidali smo cipele, muški skinuli kravate. Svaki par je našao za sebe najudobniji položaj ili na kauču ili na ogromnom naslonjaču i tiho, unatoč velikm trudu, svi zaspali.

Poanta je jako prepoznatljiva, ako možemo prepoznati suštinu, očito je sam doček za nas bio prebanalno slavlje.

Mudrac kaže: „Uopće nije važno doći do cilja, važniji je onaj prevaljeni put kojim smo prolazili. Cilj je kraj i može biti mrtav, a put je radost, muka, vrisak, napon strijele u luku, igra i prostranstvo, ogomno prostranstvo do konačnog.“ Sretna Nova, ljudi!


KOD LOPATNY-a



Kosta Spajić me pozvao na večeru kod R. Lopatnya, lokal koji ima svoju ekskluzivnost. To je bilo u vremenu dok je Kosta bio intendant u HNK u Zagrebu i radio velike režije... Ostao mi je u sjećanju vrhunski Don Carlos, a bilo je i drugih velikih ostvarenja.
Stol je bio rezerviran, a Kosta je došao po mene svojim Jaguarom. Bili smo prijatelji još iz vremena mladosti, a znao je doći kod mene na ručkove.
Kad smo ušli u restoran koji je bio prepun ljudi, čekao nas je stol na najljepšem mjestu; onda se dogodilo nešto kao iz snova... Gosti su počeli pljeskati, prvo pojedinačno, onda cijela sala. Gosti su prestali jesti, klavir je prestao svirati, svi su ustali i ostali stajati i pljeskati dok Kosta i ja nismo sjeli za stol. Zar to ne liči nekakvu snu?



KOD TERE



Jedno poslijedpodne Dragić i ja došli smo u posjet Terezi Kesoviji. Već u holu mi se činilo da nešto dobro miriše pa to i kažem, a Tereza reče: „ Što je tebi Bimbla (moj nadimak), upravo sam sprejala da pobijem gamad u kući!“
Drugi puta dođemo u posjete; ovaj puta mi se učini da nešto loše miriše pa to i kažem, a Tere će na to: „Što je tebi Bimbla, iz Pariza sam donijela najbolji sprej za refrešir... “Dva puta je dovoljno za ponoviti istu grešku.Tere ima veliki smisao za šalu i nije se radilo o mirisima već o zafrkanciji na njezin način.



SVEKRVA NEVENKA KLJAKOVIĆ



Poslije drugog svjetskog rata nije se moglo putovati kamo se htjelo. Išlo se organizirano i to sa zastavom ili transparentom: „Živio Tito“.

Moja se svekrva dugo spremala za posjet Zagrebu sa organiziranom grupom Splićana i sašila je novu haljinu s ukrasima od perunika i ljiljana. Materijal je bio obično platno s odštampanim ukrasima cvijeća. Svi su se divili haljini i ona je bila jako sretna do momenta kad su sjeli u maksimirski restoran i opazili da su svi stolnjaci na stolovima vrta isto dizajnirani kao i njezina haljina... S perunikama i ljiljanima.



NA SPROVODU STJEPANA RADIĆA



Tko se može pohvaliti da je bio na sprovodu Stjepana Radića? Koja živa duša?

Uvijek s ponosom kažem da je moj otac bio veliki Radićevac. I u našem bircu je još dugo bila Radićeva slika na zidu, makar je to bilo opasno. Ali, nažalost, moj otac nije doživio da mu kći ispriča kako je bila na večeri s njegovim unukom, a to se često događalo kod kolegice Ane Karić. Stipica je obično svirao. Jednom sam unuku hrvatskoga velikana ispričala ono što on sâm nije imao pojma, da se njegov djed dopisivao s velikim francuskim književnikom Romainom Rolandom, i da je to prijateljstvo Roland opisao u knjizi “Put u Indiju”. Osim s Rolandom, prijateljevao je i s Mahatma Ghandhijem, i bio jako hvaljen. Bio je veliki učitelj jadnog i patničkog hrvatskog naroda.
Kad je umro, na ispračaju njegovog tijela bila je povorka od nekoliko kilometara, od Jelačićevog trga do arkada Hermanna Bolea na Mirogoju.

Moj je otac zatvorio birtiju, a sestru Anđelu, koja je imale dvije godine i osam mjeseci, čuvala je “grosa” Doroteja — koju nismo smjele zvati baka nego samo “grosa” — a moja se mamica Marica uputila na ispračaj sa mnom u svojemu trbuhu. Iz Savice se došlo do stajališta tramvaja broj 2 (kao i danas) u Branimirovoj, koji je vozio do Jelačić placa. Ne znam jesu li do Trga došli tramvajem, jer je vožnja bila jako skupa, tek je izvjesno da smo u dugoj povorci moja mama i ja korak na korak pratile tužnu povijest hrvatskog naroda. Tata je sigurno plakao, on je bio takav čovjek, nije se stidio svojih osjećaja. Sigurno je i moja mama plakala, a s njom sam i ja dijelila njezine osjećaje. Svi su Heršaki plakali, kao i cijeli narod.

Jedva sam čekala da se rodim i rodila sam se 19. kolovoza, znači nedugo nakon ispraćaja. Rodila sam se zbog puno razloga, zbog onoga što sam morala odraditi, propatiti — i ostvariti svoj smisao života.
Doživljaj tog ispraćaja roditelji su nam utisnuli u sjećanje, da ga nikad ne zaboravimo i da uvijek ostane u životu s nama.



TATA JE PROGUTAO ŽABICU



Ulovila sam žabicu gatalinku u našoj lozi. Žabica je bila prekrasna, manja od nokta odraslog muškarca. Donijela sam je pokazati svojem ocu koji je spavao otvorenih usta.
Kad sam probudila tatu i otvorila dlan, žabica je poskočila pa je tata uopće nije vidio. Okrenuo se na drugu stranu i dalje spavao. Kad se tata konačno probudio ušli smo u sobu potražiti žabicu. Nismo je našli. Tražili smo je osam dana. Mamica je smirila potragu jer je rekla da je žabicu sigurno otac progutao.
Ali ja to nisam vjerovala, niti slučajno, pa me još danas muči kamo je nestala tako sitna i nježna žabica, možda jednog dana ispod kreveta nađu neku veliku žabu.



JOŠ JEDNA STRAHOTA IZ MOJEGA ŽIVOTA



Teško se može shvatiti da se tuga može odbolovati pjevajući i plešući, a ne ridajući u rupčić.

Jaša, moja nećakinja za koju je obitelj znala reći da je puna esktremne ludosti kao i njezina teta. To su mislili na mene. Stvarno, ona mi je bila sestra, prijateljica, kći, majka, mudrica, učiteljica... Moj izvor, inspiracija, pa su mi se životni stavovi pretvarali u iskustva. Znale smo se riskantno obrušavati nad provalijama opasnosti i samo čudo da nas nisu izopćili iz kodeksa građanskih vrlina. Naše su mogućnosti bile nesagledive, a naš znak bio je last – užitak!!!
Moj otac Milan, Jašin djed, bio je već nekoliko dana pokopan. Još je preostala ceremonija u crkvi koja se održavala jako, jako ranom zorom.
Umro mi je otac, a ja sam baš u to vrijeme bila jako i prejako zaljubljena u B.B. i BeBe je bio jako zaljubljen u mene, pa je i on patio što ja tugujem za ocem. Moga oca nije poznavao, ali tugovao je zbog mene, jer je znao da ljubim svojeg oca, a znao je da ljubim i njega i Jašu i cijeli svijet koji se iznenada pretvorio u crnu kulisu koja skriva sklad i ljepotu života od mene.

Bančile smo cijelu noć u nekoj krčmi van Zagreba, a ujutro smo došle u crkvu, obučene za večernji izlazak. Lica su nam bila modro-žuta, a oko očiju razmazana šminka plave boje. Očni kapci otežani od nespavanja.
Kad je Jašu ugledao njezin otac, toliko je razrogačio svoje velike crne oči da su mu se skoro otkotrljale kao špekule na hladni kameni pod crkve. Moja sestra je sakrila oči da nas ne mora gledati i priklonila se tužnog lica molitvi.
A mi smi bile u bestežinskom stanju. Nismo mogle plakati. Sjedile smo u crkvi kao dvije bešćutne mumije uskrsle od mrtvih. Možda i jest svrha pjesme da se uz nju srce olakša od tuge. Uz muziku se slađe plače.
Zar nije veći grijeh popiti prašak za umirenje koji naprosto guta svako čuvstvo? Zar nije takav čovjek isto mrtvac? I ne ipraća li onda mrtvac mrtvaca na drugi svijet? Zar nije prirodnije poslati duši koja nas je napustila, znakove ljubavi?

Moj otac zna da je to bila prava noć oproštaja jer i on je bio isti kao i ja, sve je mogao pretvoriti u veselje, jer to je prava žica života kad odjednom dodirneš svaku suprotnost i vidiš da je sve u svemu i da je sve s jednim povezano.



ISKUSTVO S BOGOM



U „Krišni“ smo naukovali da Bog daje prednosti svojim obožavateljima koji mu se ulaguju, ponizuju, služe... I, daje samo takvima. On udovoljava njihovim željama.

Vođena tom zabludom predala sam na Poglavarstvo grada Zagreba, Odsjek za kulturu molbu za financiranje recitala „Molitva za ljubav „ Halila Gibrana... I, dobila novce!
Vjerovala sam da je to prst Božji, no malo kasnije sam čula da je glumica S. R. za svoj recital dobila više novaca nego ja. Jako sam se zamislila i počela mi se zabluda razotkrivati, sama od sebe. Tako sam shvatila da Bog voli moju kolegicu S. R. Makar ona ne ide ni u hram ni u crkvu, nije vegetarijanka, ne hoda bosa po snijegu, ne posti niti odbacuje životne užitke ni ljepotu svijeta i puna je zloće.
Kasnije mi je to Bog rekao u knjigama moga prijatelja D. N. Walscha. Tamo piše: „Po kojem bi obrascu nešto nagrađivao, a nešto ne, kad u mojem boravištu sve je jedno, nema dobro, bolje, najbolje. Nitko nema privilegija, jer vas sve jednom ljubavi volim.''
A meni je moje iskustvo potvrdilo da je to istina: Bog sve nas jednom ljubavi voli.


MARULOVI DANI 2005.



Nije istina da su u starosti eliminirani jaki događaji i iznenađenja. Naravno, nema ludiranja ni ovacija, ni publike koja nosi na rukama. Ali se život seli unutra u našu jezgru i možemo ga slušati ako želimo čuti. Naša je jezgra puna događaja jer je ona živa, jer je ona zapravo sam život u nama. Opisat ću događaj na vanjskom planu.
Čudo, dobila sam treću nagradu na natjecanju “Marin Držić” za kazališni tekst “Kazalište u kući” i morala otputovati u Split na “Marulove dane”, gdje će mi nagrada biti uručena.

Kad sam sletjela na splitski aerodrom dočekao nas je kombi iz HNK-a pa je vozač utovario naše stvari. Doputovali su i glumci koji su te večeri imali predstavu.
Već smo se toliko približili Splitu da se vidjela splitska riva s palmama, brodicama u lučicama, zvonici, crkva Sv. Duje.

Vriskala sam od ushita i tako išla na živce mladeži koja je drijemala po prozorima auta. “Ajme, ća je lipo!” ponavljala sam beskonačno, sve dok nismo prvu skupinu glumaca ostavili pred hotelom “Marjan“. Kad smo smjestili drugu skupinu glumaca i krenuli put Peristila, gdje je bio moj hotel, vozač mi kaže: “Sad mi lipo u vaš super hotel, prtljage više nima.“
“Kako nima, gdje je moj kovčeg?” “U kombiju nema više kufera.” — kaže on. Nastane natezanje oko toga gdje je nestao moj kovčeg. Ja tvrdim da ga nije pokupio na aerodromu, a on kaže da je obišao oko kombija i ništa nije ostavio neutovareno.
“Vraćamo se natrag na aerodrom!” — viče on. Tražimo krivca. Vozač misli da su ga zabunom uzeli glumci pa se nakon zamorne vožnje vraćamo natrag pred hotel “Marjan”. Već izdaleka ugledamo kako nasred pješačke zone stoji moj Samsonite. “Je l’ to?” — vikne šofer. “To je!” propjevam od sreće. Pogreška se dogodila kod iskrcavanja stvari.

Navečer je bila svečana dodjela nagrada u kazalištu. Dogovor je bio da se ne zahvaljujemo, ne držimo glupu govoranciju. Međutim, zadnji čas je došlo do promjena i morali smo publici nešto reći. Glava mi je bila prazna kao nakon propuha. Zadnji čas mi u sjećanje dođe kovčeg, kovčeg usred prometa, i ljudi. Počnem opisivati potragu za izgubljenom “valižom”. Na kraju, vidjevši svoj kovčeg na asfaltu punom ljudi i automobila, viknula sam: “Ljudi, gdje se to još na svijetu može dogoditi? Dobro postoji, ljudi, postoji — tu u Splitu! “ i još naširoko obradila dobrotu. Sjetila se nekih dobrih poanti, na kraju digla ruke u zrak i rekla: “Ljudi, nima Splita do Splita!” I prolomi se aplauz.

Vraćala sam se kući u avionu s hajdukovim igračima i ispričala im zgodu s kovčegom. “Znate zašto vam nitko nije ukra valižu? Ne zato što su Spličani pošteni, već što su lini sagnut se i dići valižu.” — rekao mi je jedan Hajdukovac.

Neke sile su se poigrale sa mnom. Vidjevši me razigranom i sretnom, ušle su u moje veselje i sa mnom zaplesale kolo.
Sve je zapravo izašlo iz moje jezgre da procijenim sadržaje i vrijednosti. Mogu li biti radosna i onda kad sam gubitnica…

























Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis